Na današnji dan 1. srpnja 1968. The Band su objavili nastupni album „Music From Big Pink“.
Kada su The Hawks u rujnu 1965. debitirali kao prateća grupa Bobu Dylanu na njegovoj prvoj američkoj „električarskoj“ turneji koja je razgnjevila stare Dylanove fanove uvjerene da ih je guru novog folk pokreta i protestne pjesme izdao, nitko nije ni slutio da je udaren temelj suradnji koja će rezultirati sjajnim diskografskim projektima. Dylan je s Hawksima snimio „The Basements Tapes“ (nastale 1967. no službeno objavljene 1975.) a prije toga s Robbiem Robertsonom i Rickom Dankom i par brojeva za „Blonde On Blonde“ te odradio znamenitu englesku turneju koja je dobila svoj bootleg sa snimkama iz Manchestera (desetljećima krivo atribuiranima nastupu u londonskom Royal Albert Hallu). Nakon Dylanove pauze zbog motociklističke nezgode u srpnju 1966., Hawksi rade na prvom albumu te, s novim imenom The Band, 1, srpnja 1968. objavljuju izvrstan nastupni „Music From Big Pink“.
„Nijedna stvar koju su The Band snimili prije debuta nije mogla pokazati kako će grupa zvučati na prvijencu“, napisao je kritičar William Ruhlmann. Posve točno. Album koji je bio izniman spoj rocka, countryja, folka, rhythm and bluesa i soula, nije baš najbolje prošao na tržištu no dao je izvanvremenu „The Weight“, Dylanove „I Shall Be Released“, „This Wheels On Fire“ – koju je Dylan napisao u kolaboraciji s basistom Rickom Dankom, skladbu znanu i iz bezbrojnih kasnijih covera – te „Tears Of Rage“ (u koautorstvu s orguljašem Richardom Manuelom). Realiziran je gotovo kao opušteni jam-session vrhunskih glazbenika koji s lakoćom prelaze s jednog instrumenta na drugi i preuzimaju glavne vokalne dionice. Razmjena glavne vokalne uloge između Richarda Manuela s upečatljivim tenorom, Ricka Danka i Levona Helma koji su imali „rustičniji“ oporiji glas idealan za cimanje žica ruralne americane uz originalne dionice gitare Robbiea Robertsona te sveprisutne orgulje Gartha Hudsona udarili su pečat albumu koji je istovremeno bio i tipičan i neobičan za kasne šezdesete. Tipičan zbog ukotvljenosti u vremenu kao svojevrsna najava kraha iluzije o hipijevskoj idili i „unificiranosti“ psihodelije kao novog generacijskog iskaza a neobičan zbog povratka korijenskoj americani kao naličju revolucije koja je dala jedan „Sgt. Pepper“. Mada su ih znali nazivati (samo) Dylanovim pratećim bendom nakon prvijenca i uspjeha „The Weight“ The Band su i sami imali sve veći utjecaj na glazbenike sve više okrenute roots glazbi i countryju u talioničkom lancu rocka za novo doba.
