Otišla je i ona. U 89. godini preminula je. Otišla je tako posljednja od “moje glazbene obitelji” Dedića.
Ako za neku od hrvatskih pjevačica – za mene uvijek „prvu damu hrvatske glazbe“ ili pak autentičnu divu – vrijedi fraza da joj je život obilježen nosačima zvuka (pločama svih formata, kazetama te CD i glazbenim DVD izdanjima)tada je to Gabi Novak. O tome možda kao svojevrsni diskografski nadgrobni spomenik najbolje svjedoći impresivan box sa 6 CD-a kojeg je ne baš davno složio agilni Siniša Škarica.
Nije to samo fantastična kolekcija snimki koje su se u kontinuitetu razvukle od 1956/1957 kad Gabi snima „Temu iz crtanog filma Benko Kremenko“ a dvije godine kasnije Kuntarićevu „Sretan put“ pa do Arsenove „Zagreb mi daje“ iz 2011. već u pravom smislu riječi jedan fascinantan životopis čiji su krajputaši veličanstvene melodije.
Gabi je naime već mnogo prije braka s Arsenom (kad su „Arsen i Gabi“ postali neraskidivi bračno-glazbeni dvojac srastao u neraskidivu cjelinu kao stripovni Mirko i Slavko ili brendovski Paul & Shark) bila prava zvijezda, pjevačica iznimnih vokalnih sposobnosti (baš kao i danas!)jednako suverena u onim ranim izvedbama jazz i jazzy standarda kojima je bljesnula na EP-jevima iz 1959. i godinu kasnijem izdanju albuma za PGP RTB „Peva Gaby Novak“ te festivalskim šlagerima i Arsenovim autorskim zgodicima.
Prvi i drugi CD naslovljeni „Film i jazz“ sa čudesnim izvedbama „Malagueñe“, „Plavih daljina“, „Monotonije“, „Kapi kiše“, „Intime“, My Funny Valentine“, „Moonlight In Vermont“ Ellingtonovog vječnog standarda „Caravan“ , Gershwinove „Something To Watch Over Me“, fantastične suradnje sa zagrebačkim jazz kvartetom u „Foggy Day“ ali i Dedićevih standarda „Ni ti ni ja“, „Kuća za ptice“, „Za mene je sreća“ (u dobitnoj kolaboraciji s Majom Vučić iz 2002.) te „Sve što znaš o meni“, zorno dokazuje golem talent i (pokazalo se trajno) nagnuće prema emocijama natopljenim skladbama kojima je njen baršunasti vokal davao gotovo pa pečat novog autorstva.
„Festivalski set“ na 4 CD-a otvara „Ljubav ili šala“ iz 1959. s niskom skladbi iz gornjeg doma domaće šlageristike i potpisima nezaobilaznog Arsena, Stipice i Nikice Kalogjere, Đorđa Novkovića, Hrvoja Hegedušića, Alfonsa Kabilja, Vilija Čakleca, Alfonsa Vučera ali i Nardelija, Diklića, Korblera, Vandekara…. Jednom riječju svojevrsne skladateljske reprezentacije domaće zabavne glazbe iz godina kad je ona doista bila i uzbudljiva i zabavna.
Sve one neupitna su potvrda davnašnjih riječi velikog Veselka Tenžere kad je zapisao: „Biti samo žena u javnosti koja pozna tek kult majke i nevjerne dragane više je nego smiona ambicija (…) Na jednoj estradi zaljubljenoj u krajnosti Gabi je prva naučila održavati ravnotežu: uvijek elegantna, ali bez modnih ekscesa, uvijek ležerna, ali krajnje profesionalna, hladna držanja, ali uzavrela u interpretaciji. Kako naš jezik raspolaže uglavnom bogatim rječnikom uvreda na račun žene, pomalo zbunjeni novinarski sateliti estrade prozivali su je – damom. Nešto kmetovsko bijaše u toj laski rođenoj iz nerazumijevanja žena. Publika, pak, nije imala tih problema, ona je uz televizore, tranzistore i gramofone slušala te opčinjavajuće električne šapate, pronašavši napokon ženu koja je svačijim snovima posuđivala stvarnost. I studentu, koji je u kasnim satima dvojio između knjige i postelje, s tranzistorom pokraj čaše jogurta i napola pojedena sendviča; i uredskom brodolomniku srednjih godina, koji je spojio nesanicu i ponoćne radio emisije; i djevojčicama koje su snatrile o dugim bijelim haljinama i o danima manje dosadnim od listanja udžbenika… Ono najbolje što im je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. U one tri fatalne minute svakog pjevača Gabi bijaše samo pjesma…“
Nije bio jedini koji je u glasu i izvedbi Gabi prepoznao nešto veličanstveno. I čarobno.
„Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema belkantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili džezističkim trijom. Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji…“, napisao je u podužoj bilješci/eseju u svojoj „Tvornici glazbe“ Siniša Škarica. I stari prijatelj i pjesnik Zvonimir Golob bio je jednako ushićen ističući „njen promukli, obli i topao glas“ te „suzdržanu (rekao bi damsku – op.Z.G.) senzualnost“ a koji je „podjednako uzbudljiv u dvorani kao i u intimnom prostom, glas koji se obraća jednome i onda kada je između mnogih, samo je instrument u službi intepretacije, samo sredstvo kojim će ostvariti cilj koji nadolazi“.
O Gabi, koja je i u ozbiljnim godinama sačuvala sve temeljne odlike svog čudesnog vokala, njegovu emocionalnost te eleganciju izvedbe i sam sam pisao u bilješci za omot njenog kompilacijskog CD-a „Adrese moje mladosti“ (Orfej, 1997.). „Mada su inflatorna gibanja u domaćoj šlageristici dobrano nagrizla dojučerašnje komplimente i kritičarske atribucije, „čitati“ pjesmaricu Gabi Novak drugačije no li kao opus „prve dame“ značilo bi odreći se ono malo pristojnosti još sačuvane za suočenja s tragovima estradne bolje prošlosti (…) Desetljećima prije nego li je „žensko pismo“ postalo trendovskom vjerodajnicom za masovni uspjeh, u okruženju koje će doista štovati samo kult majke i radodajke, Gabi je odabrala čudnu poziciju „samo žene“. Damski suzdržane no nipošto hladne, samozatajne i megapopularne, uzbudljive ali ne i vulgarne… Biti na vrhu duže nego li je za damu uputno spominjati, biti općim mjestom izgledne budućnosti u vremenu i prostoru koje je sporo učilo štovati vrijednosti no brzo usvojilo „potrošačku“ tehnologiju hitrog zaborava, a opet trajati… uspjelo je samo odabranima (…) U moru šlagerskih cmizdrenja i smiješnih hvastanja čak i najnižih estradnih bića; u poplavi prosječnosti i drskog podmetanja krivotvorenih zvjezdanih biografija, retrospektivna inventura zgoditaka i nenadmašene verdure Gabine pjesmarice, više je no dragocjen korektiv. Ne samo kao podsjetnik na proročke riječi Zvonimira Goloba o pjesmarici koja će „trajati i onda kada povod već bude zaboravljen“ već i kao dokaz da na Gabinim „adresama“, unatoč zamjene uličnih naziva, još uvijek stanuje – mladost“.
Gdje je, kako se to obično pita za tako dugovječne i blistave karijere, „tajna uspjeha“. Jedan od odgovora dala je u davnašnjem intervjuu sama Gabi kazavši: „Naprosto, volim ono što radim i svaki novi nastup za mene je poseban doživljaj. I ono osnovno: pjevati za publiku, biti dosljedan svom izgledu, rječniku, glasovnim mogućnostima, svojim godinama. A u toj borbi sam izdržala – i već unaprijed kažem: neću odustati, pjevati ću i dalje…“.
Srećom, obećanje je održala i vrhunskim izvedbama s kraja devedesetih „Šibenska nevista“, „Doša je crni brod“ te „Zagreb mi daje“.
Gabi je uhvatila, kazao bi zacjelo Arsen, “lijepe godine” koje su naravno donijele i zdravstvene nevolje. No zbog Lu i Matije držala se što je mogle bolje. Matijina prerana i posve neočekivana smrt sigurno je kumovala i njenom odlasku. Onom fizičkom jer njena glazbena ostavština – baš kao i Arsenova i Matijina – dugo će još biti živa. Zbogom draga Gabi; kao Arsen i Matija – nedostajat ćeš mi.
