BEYONCE
Cowboy Carter
*****
Country je opet u modi. Čak i u Hrvatskoj. Doduše umjesto „shitkickera“ poput Plave trave zaborava kojima je country dušu udahnuo Dražen Vrdoljak u domaćem mainstreamu nećete naći nove urbane kauboje sa „stetson“ šeširima i čizmama već skladbe „do koske“ nasaftane countryjem. Poput hita Miae Dimšić „Život nije siv“ koja je – kao nekoć Baretov bluegrass-country rock „Put ka sreći“ – osvojio sve profile slušatelja.
Country je, rekoh, ponovo u modi. Žanr koji baš nikad nije izgubio svoju golemu američku publiku kao da opet živi novu mladost. Baš kao i njegovi veliki protagonisti koji su aktivni i s devedeset godina poput neumornog Williea Nelsona.
Country očito opet inficira glazbenike svih profila… Sjajan indie-trubadur Will Oldham (alias Bonnie Prince Billy) posljednjih godina ima odlične projekte pa i album posvete vječnim melodijama ikone countryja Merla Haggarda dok je, recimo, genijalni Ray Davies pred koju godinu bljesnuo albumom znakovitog imena „Americana“. Jedan od klasika britpopa koji je s Kinksima u šezdesetima dao hrpetinu i danas aktualnih i himničkih brojeva rocka, na album koji je svojevrsni dnevnik iliti zbirka glazbenih vinjeta nastalih za njegovog putovanja Amerikom, snimio je nekoliko prvorazrednih country tema. Poput uvodne naslovne „Americana“ ili „A Place in Your Heart”… Što naravno ne čudi zna li se da je album realiziran u suradnji s country-rock genijalcima iz Jayhawksa.
Najveća je gužva već niz godina dakako u najkomercijalnijem segmentu countryja – onom s pop fuzijama. No ni s „rokerske“ strane nije ništa dosadnije… Shawn Lacy recimo uspješno spaja country sa AOR-om Boba Segera, southern rockom ili country rockom Zack Brown Banda dok Kennyja Fostera dobar dio kritičara naziva „novim Rodneyem Crowellom“. Što je i potvrdio albumom „Deep Cuts“. Szlachetka je pak još jedan vraški zanimljiv singer-songwriter i gitarist koji se uspješno nastavlja na (countryjem ozračen) opus Stillsa ili Younga te, još i više, Jacksona Browna…
Većina spomenutih razmjerno „novih“ imena countryja prije dvadesetak godina bi se gurala u pretinac „americane“, u osamdesetima dijelom scene „novih tradicionalista“ a u sedamdesetima country-rockom. Jer, svako vrijeme nosi i svoje etikete. A žanrovske granice kao da nikad nisu bile propusnije. Najbolji primjer tome je recimo sjajni Chris Stapleton koji je već odavno dobio naramak najprestižnijih Country Music Awards. Tu je i Zac Brown Band svojim uspješnim spajanjima southern-rocka, countryja, bluesa…. Nekoć bi se njihovi albumi mirne duše mogli naći i na rang listi rock albuma. Jer, u osnovi kod Stapletona je riječ o svojevrsnoj reviziji starog „outlaw“ country rocka sedamdesetih, AOR-a Boba Segera s primjesama , južnjačkih rock i soul stilizacija, blues-southern rock tema te bluesom natopljenih laganica.
A onda je svih iznenadila Beyonce.
Njen friški album „Cowboy Carter“ koji je uslijedio nakon projekta „Renaissance“ (zamišljen kao drugi dio trilogije započete prethodnikom) koji je harao plesnim podijima, svojevrsna je posveta južnjačkim korijenima i tamošnjem glazbenom naslijeđu odnosno – countryju. Beyonce koja je u stanju posvojiti svaki žanr zasjela je na vrh country rang lista hitom „Texas Hold Em“ i postala prva crnkinja (kod nas bi se reklo „tamnoputa“ pjevačica) na vrhu country uspješnica.
Kao nekoć i veliki Ray Charles svojim pionirskim albumom posvećenim countryju, Beyonce je friškim albumom dala naramak fascinantnih brojeva poput „American Requiem“ (u kojoj su – kao u svojevrsnoj country-rock operi – u strastvenom zagrljaju country, gospel, tradicija grupa poput Buffalo Springfielda…), „16 Carriages“, „Dolly P“ – posvetu Dolly Parton uz cover njene „Jolene“.
„Ya Ya“ pak poseže za semplom „These Boots Are Made For Walkin“ i „Good Vibrations“ Beach Boysa te ritmom eksplozivnih R&B brojeva Tine Turner. Tu je i posveta standardu Patsy Cline „I Fall to Pieces“ u „Sweet Honey Buckin“. Uz goste poput Miley Cyrus u „II Most Wanted“ i Post Malonea u „Leviis Jeans“, „Cowboy Carter“ je čudesan album glazbenice koja zna što hoće i to radi sjajno.
„Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom“, zapisao je veliki Shakespeare i nadahnuo mnoge, a ne samo Umberta Eca. Ama baš isto vrijedi i za country. Koji će uvijek nekome mirisati i – kao u slučaju Bwyonce – biti nadahnuće pa ma kojim ga (trendosvskim) imenom zvali.
Country u Hrvata
Tko sve ovdje nije posezao za countryjem? Veliki Ivo Robić je 1956. snimio niz covera – među kojima i amblematski „Tennessee Waltz“ – u pratni „Coboyskog sastava Nikice Kalogjere“! Jer sve do pojave Dražena Vrdoljaka kao promotora countryja i country-rocka odnosno Plave trave zaborava, country je u pravilu bio žanrovska niša za kojom će posezati zabavnjaci. Nastavilo se to, naravno, i kasnije. Jedan od velikih fanova countryja a posebice Williea Nelsona bio je i Mišo Kovač, vječno frustriran što mu ni jedan domaći gitarist ne može snimiti gitaru na tragu Willievog osebujnog „pling-plang-plong“ soliranaj na akustičnoj gitari s plastičnim žicama. Countryju je bio sklon i Dražen Zečić a možda najbolji trenuci u diskografiji Vanne našli su se – nećete vjerovati – na mini albumu country covera realiziranom s Plavom travom i Vanninom sjajnom izvedbom standarda „Crazy“.
