Croatia records nastavlja s objavljivanjem vinilnih izdanja albuma svog nekadašnjeg ekskluzivca Gibonnija. Remasterirano izdanje „Krune od perja“ je tako prvi put dobilo vinilno izdanje (i to u koloru), karticu za sve skladbe u MP3 formatu te prigodne bilješke. Album je remasterirao Goran Martinac a – kako je to već uobičajeno – „skockan“ je u londonskim Abbey Road studijima gdje je dobio lacquer cut.
„Kruna od perja“ je nastajala tijekom druge polovine 1994. godine. Gibo je na albumu želio donijeti viziju čvršćeg stadionskog AOR-a prema uzoru na američku scenu. Album je ponovo uglavnom sniman u Mrduljaševu studiju TM, u produkciji Remija Kazinotija, a tri su skladbe – „Nije vrime od nedije…“, „Ljudi drž’te lopova“ te „Pjesma za bijelu vranu“ – bile pak snimljene u zagrebačkom studiju J. M. Trooly. Uz Bruna Kovačića – koji je za ‘zagrebačke’ skladbe zajedno s Gibom napisao i aranžmane, na albumu su svirali i Renato Švorinić, orguljaš Bero Blažević i bubnjar Dražen Šolc – dvojac iz Parnog valjka, klavijaturisti Fedor Boić i Remi Kazinoti, splitski studijski gitaristi Zlatko Brodarić i Mladen Magud…
U osvrtu u tadašnjoj recenzentskoj rubrici Slobodne Dalmacije 5. siječnja 1995. zapisao sam: “Kruna od perja” (…) očekivano je mnogo bliža djelotvornom receptu prethodnika negoli traženjima prvijenca. Ipak, (…) čita se kao ploča neprijeporne svježine te autorske i izvođačke domišljatosti i zrelosti. Nije naime riječ o kilavim cijeđenjima provjerenih i komercijalno potvrđenih rješenja s “Noine arke”, već o promišljenom balansu svih Gibonnijevih ključnih utjecaja, naslanjanja i infekcija… Okusa soli i mirisa asfalta, meke splitske čakavštine i tvrdih riffova, južnjački ‘lokalnog’ i rockerski ‘univerzalnog’…“
O ideji vodilji za albu, Gibo mi je trada kazao: „Priznajem da sam, što se tiče praćenja događaja na svjetskoj rock-sceni, početak devedesetih prespavao. Mnogo toga sam morao nadoknaditi kasnije, ali neke sam stvari ipak intuitivno prepoznao“. „Kruna od perja“ stoga nije bila trendovski album. Uvodna „Nije vrime od nedilje za u polje poći“ imala je čakavski tekst i vanhalenovske manirizme, naslovna „Kruna od perja“ bila je zamišljena kao radiofoničan „boogie“, „Predstavi se tko si“ gotovo retro funk kojemu je poseban ton davao bas Renata Švorinića, „Ljud drž’te lopova“ bliža Husu i Valjku iz osamdesetih negoli američkoj produkciji devedesetih…
Jedna od rijetkih iznimaka bila je „Samo ozdravi mi ti“ – do danas čini mi se podcijenjena – skladba naslonjena na atmosferu, maniru i temu Claptonove „Tears In Heaven“. Udarni komercijalni zgodici albuma bili su pak već potvrđeni festivalski hitovi poput „Lipa moja“ te dvije uspješnice sa Zadarskog festivala: „Život me umorio“ iz 1993. pobjednica iz 1994. „Dvije duše“. Potonja je bila i jedan od velikih sezonskih hitova, ali i moćni koncertni „navalni“ broj s gitarističkim „štihom“ a la Brian May, „pumpajućim“ ritmom i zaraznim refrenom.
Nakon izlaska albuma Gibonni mi je kazao: „… „Kruna od perja“ je pošten album (…) Pošten album naime podrazumijeva devet skladbi jednake kvalitete, a ne ploču s dvije-tri pjesme i popunom minutaže.“ Na neizbježno pitanje može li se album na kojemu su čak tri festivalska broja shvatiti kao otkliznuće prema šlagerskoj produkciji, te treba li mu uopće više „kolaboracija s nižim estradnim bićima“, odgovorio je: „Festivali mi – osim što su dalmatinski pa sam uz njih emocionalno vezan – služe samo kao medij promocije materijala, kao nadomjestak za ugasli format singl-ploče. Sve drugo, naravno, sa mnom nema nikakve veze. Zaboga, pa nije meni konkurencija Duško Lokin – a bogme ni ja njemu – nego Kazalište i Valjak… (…) Zahvaljujući festivalskoj promociji, i prije objavljivanja albuma moj je saldo pozitivan: imam tri hit singla!“
Ipak, posve svjestan da mu festivali odmažu kada je riječ o imageu bitnom za prolazak kod rock-publike, festivalsku je temu zaključio riječima: „Možda odustanem od festivala; danas mi ipak toliko ne trebaju…“
Već u travnju “Kruna od perja” je imala i svoju koncertnu provjeru na splitskim Gripama. Prepuna dvorana i euforičan prijem kod publike bili su dokaz da je i ovaj put album upalio. Band u kojemu su basist Renato Švorinić i gitarist Bruno Kovačić bili ne samo iznimni ‘pobočnici’ nego i sukreatori Gibina zvuka, funkcionirao je poput dobro ugođene urice, a koncert je bio „uravnjene kvalitete i bez pada napona“. Ipak, negdje u zraku cijelo je vrijeme lebdjela sjena festivala. U osvrtu punom pohvala nabrijanoj koncertnoj svirci u Slobodnoj Dalmaciji od 22. travnja 1995. i sâm sam zapisao da bi se Gibo konačno morao odlučiti hoće li za nemali dio rockerske kritike i publike i dalje ostati podvojena estradna ličnost koja nastupa na festivalima ili će „s obzirom na očite glazbene sklonosti, igrati samo u doigravanjima gornjeg doma hrvatskog rock mainstreama: s Valjkom i Kazalištem kao jedinim konkurentima“. No, Gibo je i tog ljeta ponovo nastupio na Melodijama hrvatskog Jadrana gdje je izveo svoju „Ej, vapore“, skladbu koja se iduće godine po običaju našla na novom studijskom albumu. I bila novi hit.
