Možda nije zgorega prije ovoljetnih pulskih i splitskih Gibonnijevih koncerata odgovoriti na pitanje koje se postavljalo u vrijeme njegovih nastupa na festivalskim pozornicama: je li Gibonni roker?
Naravno da jeste. Baš kao što je to i Hus – unatoč baladama poput „Jesen u meni“ sa slavenskim spleenom – ili pak Prljavo kazalište sa tamburašenjem u „Uzalud vam trud svirači“. Gibo je naime roker bio oduvijek!
Jer, ruku na srce, ni danas nije mnogo pobjegao od onog dugokosog srednjoškolca bezazlena osmijeha koji je – za razliku od namrgođenih metalaca ili gnjevnih rockera – bio duboko uvjeren kako sklonost prema vrištećem vokalu Iana Gillana, Blackmoreovoj gitari i teškom metalu ne mora ići ukorak s prgavom naravi i teškim alkoholom. Gibo je, uostalom, bio i ostao – osmi putnik. Alien. Za mnoge čudan svat, koji će, čak i po cijenu karijere, ljubomorno čuvati vlastitu privatnost i obitelj, izbjegavati šminkerske adrese i trendseterske lokacije. Možda je upravo zato njegov odlazak iz Splita prema metropoli – premda zavodljiv, jer bi ga poštedio tisuća kilometara provedenih za upravljačem automobila – posve neostvariv. Naravno da autoru koji je spjevao himničku “Cesaricu”, “Nije vrime od nedilje”, „Projdi vilo“ ili „Temperu“, a splitskom kolokvijalnom govoru – zajedno s T.B.F.-om – podigao rockerski spomenik, Dalmacija i more znače mnogo više od ljetne dokoličarske adrese, no jedan od razloga zašto se Đibo i Split vole valja tražiti u karakteru ovoga potonjeg. Onog “uvrnutog” Splita, onog Splita “na svoju ruku”. Jer, Split nikada nije podnosio napuhane veličine i ama baš svakom potencijalnom ego-tripu taj je grad na vrijeme uzimao mjeru. Split je stoga bio i ostao idealna Đibina adresa.
Gibin se prvi band, u koji je ušao kao četrnaestogodišnji gitarist, zvao Prva stanica. Gitara do koje je došao štedeći novac od rođendana i prodajući krišom darove koje bi dobio od roditelja, bila je pravi ‘delanac’ – Stratocaster iz kućne radinosti. Gibo i danas pamti ‘osebujan’ vrat gitare na kojoj se nije moglo svirati dalje od petoga praga jer je samouki majstor nešto zabrljao. Pjevač u bandu koji je imao dva gitarista i bubnjara, ali ne i bas, bio je – danas pokojni – Goran Brkljačić Brle, tadašnji najbolji Gibin prijatelj. Za prvi nastup u nezaobilaznom splitskom klupskom koncertnom prostoru TOK Brle je članovima banda predložio da se prigodno tetoviraju. Gibo je za tu priliku na nozi tetovirao znak peace, a Brle, kao frontman s već izgrađenom reputacijom ‘buntovnika bez razloga’, dao si je iznad ‘one stvari’ tetovirati poruku For Ladies. Strelica koja je bila dodana jasno je govorila o pravom značenju poruke. Danima prije negoli je Prva stanica debitirala na sceni TOK-a Brle je po Pomorskoj školi pustio glas o svojoj tetovaži, ali i ‘dodatnu informaciju’: pokazat će je publici na vrhuncu nastupa. Brlina tetovaža te neprijeporni ulični kredibilitet bili su marketinški potez kojemu se očito nije moglo odoljeti pa je TOK te večeri bio pun. Gibo i band su uvježbali šest pjesama, ali publika nije izdržala do kraja programa, nego se, nakon ovacija „skini se!“, na pola predviđenog seta popela na pozornicu, natjerala Brlu da pokaže tetovažu i prekinula koncert. Izlišno je i kazati da se band nakon iskustva TOK-a ‘raspao’ na pozornici.
Za većinu splitskih tinejdžera iz viših razreda osnovne škole na samome pragu osamdesetih dvojba nije bila da li slušati Elvisa Costella, Ramonese, Clash ili Siouxsie And The Banshees, nego da li se prikloniti novoromantičnom mainstreamu Duran Durana, Thompson Twinsima, sinti-popu Depeche Modea, ‘izblajhanoj’ pop-konfekciji s radijskih programa i rang-lista ili pak prednost dati tvrdim rockerima poput AC/DC i žestokom Motorheadu. Gibo je odabrao ovo potonje. Motorhead su mu – kao i mnogima sličnih sklonosti – bili simbolična kopča između hard rocka stare škole i punka. Što se vidjelo i u Osmom putniku.
