Na današnji dan 27. studenog 1970. George Harrison je objavio album “All Thing Must Pass”.
Je li objavljivanje prvog post-Beatles samostalnog albuma Georgea Harrisona kao (čak) trostrukog albuma bila svojevrsna poruka Lennonu i McCartneyu da je „silent Beatle“ čije su se pjesme na kapaljku dozirale albumima Beatlesa bio podcijenjen kao autor koji ima – i može – napisati hrpetinu sjajnih skladbi? Ako i nije, Georgeov „All Things Must Pass“ objavljen 27. studenog 1970. bio je pravo remek djelo sastavljeno od – duhovnošću ozračenih no tipičnih harrisonovskih zaraznih i pitkih – skladbi nastalih za posljednjih godina života Beatlesa. Doduše, Harrison se dvama albumima oglasio već ranije objavivši najprije 1968. mahom instrumentalni soundtrack-album „Wanderwall“ a godinu kasnije i eksperimentalni „Electronic Sound“ no „All Things Must Pass“ je bio logični nastavak sjajnih autorskih priloga poput „While My Guitar Gentlu Wheeps“ ili na albumu „Abbey Road“: „Something“ i „Here Comes The Sun“.
Album snimljen u produkciji Phila Spectora (daleko boljoj od posla odrađenog na „Let It Be“ albumu Beatlesa) dao je moćnu gomilicu izvanvremenih brojeva poput hitova „My Sweet Lord“ i „What Is Life“, naslovnog broja, „Awaiting On You All“, „Isn’t It A Pity“, „I’d Have You Anytime“, „Art Of Dying“, „I Dig Love“, „Beware of Darkness“… ali i čudesno „đemanje“ s Claptonom i družinom koja je postala Derek & The Dominos (Carl Radle, Bobby Whitlock, Jim Gordon)…
„All Things Must Pass“ donio je meka srastanja Harrisonovih već prepoznatih melodija i tekstova ozračenih hinduističkom duhovnošću („My Sweet Lord“, „Awaiting On You All“, „Beware Of Darness“…) te nadahnuća glazbom Erica Claptona nakon razlaza Blind Faitha, Dylana (najočitije u skladbi „Apple Scruffs“), The Banda, osebujne southern-rock „americane“ društva okupljenog oko Delaney & Bonnie s kojima je bio i na turneji ali i Georgeovu novu fascinaciju slide gitarom nakon trogodišnjeg učenja sitara.
Zapravo, kao stari fan Carla Perkinsa, Harrison je ponovo „otkrio“ i gitaru i Ameriku za podužih boravaka nakon snimanja dvostrukog „bijelog albuma“ te prijateljevanja s Dylanom, Leonom Russellom, Billyjem Prestonom (koji ga je navukao na soul i gospel) i članovima The Banda.
Skladba „I Dig Love“ je primjerice nastala nakon što je kao član pratećeg banda na koncertima Delaney & Bonnie svirao slide gitaru zamijenivši odsutnog Davea Masona te se doslovno „zapalio“ i za slide te južnjački blues-rock. Album je također donio i filtrirane utjecaje hard rocka, countryja ali i soula Motowna kojem su i Lennon i McCartney bili itekako skloni. U svojoj želji da spaja indijsku i zapadnjačku duhovnost Harrison je – zahvaljujući možda najviše Prestonu – prigrlio i gospel.
Za snimanja započetog u studijima Abbey Roada George je okupio sjajnu ekipu jer su osim Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona još sudjelovali Harrisonovi stari prijatelji Klausa Voormanna, Garyja Wrighta, Billyja Prestona ali i Ringa Starra pa je album bio i svojevrsni „who is who“ tadašnje vrhuške rocka.
„All Things Must Pass“ je bio dočekan panegiricima kritike i pohvalama maestralnoj „wall of sound“ Spectorovoj produkciji no, uvjeren sam, da je do danas Harrisonovo „đemanje“ ostalo podcijenjeno. Kao i mnogi sjajni albumi s početka sedamdesetih „All Things Must Pass“ je promjenom ukusa publike i fokusiranjem kritike na punk i novi val bio gurnut u drugi plan. Stvari su se ipak promijenile u kasnijim godinama posebice nakon 2014. kad je album uvršten u Grammyjev Hall Of Fame. Danas pak trostruki album u cjelini – pa kako god ga vagali – djeluje jednako svježe i očaravajuće kao prije 55 godina.
