Na današnji dan 30.travnja 1983. u 68. godini preminuo je Muddy Waters. Pravim imenom McKinley Morganfield nije došavši iz Mississipija 1943. prvi doveo blues u Chicago no skovao je osobni stil koji je bio podjednako privlačan došljacima s Delte i publici već svikloj na „urbani blues“ tamošnje scene. I jednima i drugima Muddy se obraćao jezikom koji mogu razumjeti pričajući nove (urbane) teme uvjerljivo kao i stare jadikovke s plantaža. Watters je bio ključna kopča koja je spojila tradicionalni blues ruralne Delte Roberta Johnsona s rockom nadahnutim rhythm and bluesom kojeg su pak tako strastveno prigrlili novi britanski izvođači predvođeni Rolling Stonesima, Animalsima, Them, Yardbirdsima, Creamom…
Koncem pedesetih sluteći promjene ukusa Muddy se okrenuo novoj folk i jazz publici. Stoga 1960. objavljuje dva odlična albuma „Muddy Waters At Newport“ te „Muddy Waters Sings Big Bill“ (tribut album Big Billu Broonzyju) a 1964. sjajan „Folk Singer“. „Muddy Waters At Newport“ je jedan od njegovih ključnih albuma iz šezdesetih. Donio je iznimne verzije „Hoochie Coochie Man“, Broonzyjevu „I Feel So Good“, tada aktualne singlove „I Got My Brand on You“ i „Soon Forgotten“ te nezaobilaznu „Got My Mojo Working“ u šestominutnoj verziji. „Folk Singer“ (snimljen u rujnu 1963.) je pak bio ultimativan album folk bluesa s Muddyjem, Williem Dixonom na kontrabasu, Cliftonom Jamesom koji je svirao bubanj metlicama te Buddyjem Guyem kao drugim gitaristom. „Folk Singer“ – kao prvi studijski „unplugged“ album u Muddyjevoj karijeri – dobio je podijeljene kritike jer je (doduše mnogo manji) dio kritičara Muddyjev „električni blues“ držao superiornijim akustičarskom izdanju. Oni su možda došli na svoje njegovim petim albumom „Electric Mud“ iz 1968. snimljenim uz podršku članova Rotary Connection. Bio je to album snimljen pod utjecajem psihodelije kao očita želja da se još više otvori prema rockerskoj publici. I otvorio se i imao trajan i golem utjecaj. No, bio je to – većina se složila – ne baš uspjeli eksperiment kao i niz sličnih kasnijih albuma (poput „Brass And The Blues“ kojim se pokušao približiti B.B.Kingu) i „Father & Sons“. Ipak, sva tri albuma današnjem uhu djeluju mnogo bolje nego li u vrijeme izvornog objavljivanja u drugoj polovini šezdesetih.
