Now Tell Me How You Break
Menart
*****
Kakav album! „Strong On My Mind“ ispovijeda izvanvremenost velikih balada Brill Building popa okađenih jazzom – naglašenim saksofonom Marina Živkovića i gitarom Luke Čapete sa začinima soula/R&B-ja uz nježnu melodiju koja se lijeno provlači brojem. „The Dress Your Mother Wore To War“ nudi zanimljiv narativ iznad repetitivne figure prije nego li se tema prostre u svoj svojoj instrumentalnoj raskoši (na trenutke na tragu Weather Reporta) djelujući – kao cjelina – i kao zagubljeni biser iz američke jazzy-rock psihodelije iz burnih antiratnih dana 1969.
„Is There Something“ s gitarskim uvodom na tragu je čak i Pagea u folky baladnim brojevima Zeppelina ali oplemenjena pozadinskim okalima te stilski drugačija no s istom emocionalnom uvjerljivošću uvodnog broja. „The Other“ pokazuje da je Mary May na ti s različitim žanrovima jer je u uvodu krenula „u suho“ poput Janis Joplin a uključenjem sjajnog banda (u kojem su još i bubnjar Borko Rupena te basist Jakša Perković) nastavila savršeno sparena s ritmičkim ubrzanjem (s gitarskim prizivanjem čak i afričkog palm vinea). „Howling On The Moon“ u ozračju bluesa obdaren upečatljivim saksofonom i Maryinim sjajnim vokalom koji se u drugom dijelu gura uz bok Kate Bush, savršena je stilizacija i vrhunska izvedba cijelog banda.
Drugu stranu vinilnog albuma otvara „The Face“ rađena posve izvan svih stereotipa klasične „pop pjesme“ s gotovo marševskim ritmom kojeg drži band prije nego li se tema razigra saksofonom (uz lucidan kratki funkoidni gitarski umetak). „Silly Man“ bi mogao biti još jedan zagubljeni biser melodiozne „light“ psihodelije zrelih Pink Floyda no Maryn vokal – ponovo negdje u blizinama Kate Bush – broju daje neupitni šarm, zavodljivost i originalnost. „Soft & Free“ nošen je zgodnom gitarskom frazom s okusom Kariba u grooveu „latinice“ koja u drugom dijelu broja uz nježni vokal dobiva obrat (uz odličnu gitaru i saksofon koji – kao nekoć na ljetnim terasama – poziva na sentiš). „You Got Colours“ novi je slojeviti transžanrovski broj (valja obratiti pažnju na učinak bubnjara Rupene) koji brodi prema jazzy prostorima s neočekivanim zapletima uz sjajan vokal sposoban – očito – da svakoj glazbenoj podlozi udahne svoju dušu. Potvrđuje to i zaključna „Late September“ kao velika emocijama natopljena balada kakvu bi zacijelo bez razmišljanja potpisale i velike pjevačice iz gornjeg doma svjetske scene. Prva možda Kate Bush.
