Bow vs plectrum iliti Gudalo protiv trzalice ili pak, ako baš hoćete, kontrabasist Tihomir Hojsak i tamburaš Filip Novosel, drugu večer Split At Night Jazz Festivala pretvorili su u pravu glazbenu feštu za uši. Dvojac koji je uvevši u svoje koncerte pedale i loopove lucidno proširio svoju ionako bogatu i slojevitu zvučnu sliku, svoju je osebujnu inačicu jazzy world musica ukotvljenog u domaćim i istočnoeuropskim/balkanskim prostorima tradicijske glazbe, odveo u transžanrovski prostor u kojem je – ako ste virtuozni svirači i nadahnuti glazbenici – baš sve moguće. Recimo i to da autorska „Balkanika“ u kojoj je kao u svim izvedenim brojevima očaravajuća međuigra i instrumentalni dijalog „trzalice“ i „gudala“, na trenutke ritmičkim loopom povuče i prema Milesu Davisu s reminiscencijama na kultni „Bitches Brew“ zadržavši prepoznatljiv timbar glazbene „balkanike“. Na trenutke čak i podsjetnik na dubrovačko kolo linđo. Amplificirani brač odnosno električni brač (koji je posebna inačica full body glazbala nalik gitari) kojim maestralno barata Filip Novosel, kontrabas Tihomira Hojsaka kojeg virtuozno svira i prstima i gudalom (ali ga lupkajući po njemu koristi i kao perkusionistički instrument) te uporaba pedala kojima se modificira zvuk, žanrovski uvjetno rečeno etno jazz seli se i prema jazz rocku ili krautrock/prog rocku sedamdesetih. Neobična i vraški originalna glazbena šetna balkanskim ravnicama i gudurama na trenutke (rokerskim ušima) prizivaju i „dramu“ Zeppelinskog „Kashmira“.
„Zagrebački sat“ – autorski broj koji govori o znanoj uri na Jelačić placu pod kojom su se sretale generacije Zagrepčana – ima baš takav uvod a naizmjenična preuzimanja „leada“ brača i kontrabasa uz lirske i dinamičnije pasaže, gotovo da priziva dramaturgiju stavaka utkanih u „svite“ prog rocka. Obrada tradicionala „Preko Drave…“ – broja koji je premijeru imao u kolaboraciji sa Tamburaškim orkestrom HRT-a – i u izvedbi dua ovog puta lišenog dodatne ritmičke i harmonijske podrške orkestra – bljesnula je istim sjajem. Zahvaljujući, naravno, i korištenju minimalističkog loopa Filipovog brača. Čudesni „Mista Dance“ kojeg pamtimo u studijskom izdanju, krenuo je dvoglasnim uvodom uz Tihomirov solo prstima (kasnije korišten kao loop) a potom i gudalom nakon čega Filip svojim „gita-bračom“ podiže broj u orbitu brzoprstih jazz-rock gitarista. Za samu temu vrijedi napisati ono što sam eć rekao u recenziji njihovog albuma i studijske snimke: „ „Mista Dance“ je poput ulaznice u čudesni svijet nekih – gotovo filmsko slikovitih – ravničarskih praskozorja. Lirski uvod daje naslutiti rađanje novog dana da bi se, pojavom prvog svjetla, tema raširila u sinemaskopu s dramatičnim uletima gudača a u posljenjoj trećini postupno rasla do moćne završnice. U kojoj se, kao i tokom cijelog broja, u finoj gradaciji s nizom varijacija poput crvene niti provlači folklorni motiv…“
„Grličica“ je još jedan odlično obrađen tradicijski broj s Novoselom koji, svirajući brač, kaoi da hoda stazama Johna McLaughlina i projekta Shakti (Filip čak na sceni atraktivno hendrixovski „svira zubima“) uz – kasnije često ponavljan – scat koji dodatno naglašava ritam broja. „Flying Back Home“ ima pravi rockerski uvod dok se tema razvija prema svojevrsnom space etno jazzu, kvarnerska „Ća je more“ – s vokalnim uvodom tipične kvarnersko-istarske melodike – demonstrira raspon različitih zvukova koji omogućava korištenje pedala dok se sevdalinka “Aj mene majka jednu ima“ nakon uvodnog djela vjernog izvorniku razvila u improvizirajuću jazz temu. „Dalmatian Sunrise“ je i u živo jednako uvjerljiv kao i u studijskom izdanju. Pa za njega vrijedi isto što sam napisao u recenziji: „…„Dalmatian Sunrise“ je – na krilima folklornog citata, tijardovićevske dalmatinske melodike – doskočio do mora. U sjajnoj lirskoj temi na tragu „Oj more duboko“ s raskošnim štrajhovima, mandolinskim/tamburaškim naglascima sučeljenim s dubokim tonovima nježnog mumljajućeg basa…“
„Linđo“ je naravno donio pravo ritmičko bogatstvo kao rasni etno-jazzy brzac koji se prenio i na prvi broj velikim aplauzom iznuđenog bisa: bugarsko kolo „Donka“. Drugi bis je pak bio nešto posve drugačije: elegična tema s međuigrama kontrabasa sviranog gudalom i prstima te naizmjeničnim vodećim ulogama Novosela i Hojsaka.
Kao i prethodne večeri, prostor velike dvorane splitskog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika bio je primjerenim ozvučenjem i rasvjetom idealna pozornica. Ovog puta zbog onih famoznih starohrvatskih ciborija i oltarnih pregrada dodatno sljubljen s etno naziuvnikom u glazbi Hojsaka i Novosela.
Fotografije: Jadran Babić
