BIJELO DUGME
Bitanga i princeza – mix 2024
Croatia records
*****
„Četrdeset i pet godina poslije, četvrti, najambiciozniji i po mnogima najbolji album kultnog Bijelog dugmeta dolazi u novom zvučnom ruhu, ponovno miksan s originalnih 24-kanalnih vrpci koje su sve ove godine pažljivo čuvane u arhivi Croatia Recordsa, a ponovno ga je u Croatia Records Studiju miksao Goran Martinac. Vinilno izdanje albuma “Bitanga i princeza” u Abbey Road Studios rezao je Sean Magee, Grammyem nagrađeni ton majstor“.
Ove rečenice preuzete iz promotivnog materijala kojim Croatia records predstavlja svoje novo izdanje iz „bolje prošlosti“ vraški su točne.
Bijelo dugme – o čemu svjedoči i aktualna „povratnička“ turneja – nesumnjivo su kultni band s ovih prostora a „Bitanga i princeza“ (po mom dubokom uvjerenju) njihov najbolji album. Uzgred rečeno to je i još jedno sjajno izdanje iz pogona u Dubravi kojim se, sukladno globalnom diskografskom trendu remiksanja s izvornih vrpci i vinila „skockanog“ u Abbey Road studijima, nastavlja serijal esencijalnih albuma domaće pop i rock scene. Bez obzira bila riječ o novovalnim temeljcima poput „Paket aranžmana“ ili pak reprezentativnim izdanjima funka, rocka i popa starijeg i nešto novijeg datuma.
Mitizirana i divinizirana, a potom potpuno osporavana diskografija Bijelog dugmeta godinama nakon objavljivanja prvijenca „Kad bi bio bijelo dugme“ i reprezentativnog boxa kojeg je objavila Croatia records kao da iznova vapi za hladnom valorizacijom. Koja je, nota bene, možda tek sada moguća. I zbog povijesne distance, ali i notorne činjenice da bez obzira na dioptriju kojom se ona očitavala, leća ne smije biti zamućena slinavom emocionalnošću pouke nostalgije, traumatskim sarajevskim ratnim iskustvom, a Bogme ni dnevnom politikom. Upravo su to naime bila polazišta iz kojih je usred rata nastao i skandalozni publicistički „osvrt“ na Bregovićev lik & djelo, te karijeru i diskografiju Dugmeta. U tadašnjem Globusu „obdaren“ i detaljima pedantne analize snimaka Bregovićevih kućnih seksualnih aktivnosti s videokaseta iz njegova opljačkanog sarajevskog stana.
Zašto je Dugme tako važno? Jedan od temeljni razloga zgodno je 1981. dijagnosticirao Veselko Tenžera u predgovoru knjige „Ništa mudro“, autorizirane biografije Bijelog dugmeta iz pera Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka. „…Pojava rock grupe Bijelo dugme imala je u našoj kulturi učinak elementarne nepogode. Naša je estrada odjednom zagrmjela ritmovima koji su mladenačku lavu jednog naraštaja pokrenuli u bujice zanosa (…) I kada su ‘veseli Bosanci’ zasvirali na našoj estradi, već dobrano zagađenoj krepanim tonovima jedne pljesnive osjećajnosti, publika je dočekala svoj zvuk, po mjeri svojega doba. Za razliku od mnogih drugih rock-grupa, koje su iz rocka pokušale napraviti tradicionalistički rezervat namijenjen mučenicima novoga, Bijelo dugme je svojim moćnim zvukom zasjeklo dubinski, u najšire mase slušateljstva.“
Tenžerina opaska precizno smješta Bregovića i družinu iz Dugmeta u realni prostor. Svi što duže pamte, doista mogu svjedočiti o razmjerima euforije koja je pratile turneje Dugmeta poslije objavljivanja albuma „Što bi dao da si na mom mjestu“ te uprijeti prstom na dokazni materijal o kojem govori Tenžera: Bregovićevo otkrivanje „šifre kolektivne osjećajnosti“. Zbog kojih je, kako s pravom napominje Tenžera, kao nikada do tada, „cijeli jedan naraštaj počeo komunicirati njegovim rock-lozinkama“.
Osporavatelj golemih zasluga Bijelog dugmeta za emancipaciju rocka od šlagersko-estradnog skrbništva, najčešće zaboravljaju upravo tu dimenziju Bregovićeva minulog rada. Točnije, nepobitnu činjenicu da su golem uspjeh prvih singlova („Top“, „Da sam pekar“, „Selma“) i albuma prvijenca te masovne histerije koja je pratila promotivnu turneju „Što bi dao da si na mom mjestu“, urbi et orbi (što će reći i urednicima radijskih programa i sklerotičnih kulturnih rubrika; diskografima i menadžerima-kramarima) pokazali da je rock profitabilna roba. Ili, da potegnem do kraja, bez golemog komercijalnog uspjeha Bijelog dugmeta teško da bi tadašnji diskografski div Jugoton pod svoje uzeo i trojku s „Paket aranžmana“ i ključne protagoniste (ne samo zagrebačke) punk-novovalne scene.
Potom, ako išta vrijedi postulat „kakav mainstream – takva i alternativa“, nije naodmet spomenuti da su masovke na koncertima Dugmeta i do tada nedosegnute naklade rock-albuma poslužile i kao alibi za punkersku retoriku te referentna točka otklona za alternativna propitkivanja. No držati Dugme i Bregovića na isteku sedamdesetih i na samom početku osamdesetih tek za relikte iz jurskog razdoblja rockerske prošlosti, značilo bi ipak tek doslovno prepisivanje importiranih stereotipa o povijesnom britanskom sudaru „rock dinosaura“ i punk-alternative. Konačno, i na „Doživjeti stotu“ (1980.) i zapisu koncerta iz „Kulušića“, Bijelo dugme se nije predstavilo kao truplo iz formalina, nego kao grupa je itekako svjesna novog doba i njegovih trendova. Uostalom, „Ha, ha, ha“ – ska-poskočica s ironičnim tekstom – rađena je na osnovi pozajmica The Beata, a hvatanje novog priključka (nakon Bregovićeva odsluženja vojnog roka) s kurentima sa svjetske scene potvrđeno je i pripadajućom vizualnom ambalažom ali i novim aranžmanima očitim na koncertnom albumu iz „Kulušića“.
Zamjerke upućene Bregoviću & Dugmetu da je svojim folk-rock hibridom s prvih albuma – odnosno „pastirskim rockom“, kako su ga nazvali Glavan & Vrdoljak – „presudno pridonio izvlačenju jugoslavenskog rocka iz njegovog urbanog zavičaja i prebacivanju u kontekst seoskih ili u najboljem slučaju prigradskih veselica“, naprosto ne drže vodu. Sve do pojave Bijeloga dugmeta jugoslavenski urbani rock nije ni postojao kao relevantna diskografska činjenica i masovno prihvaćen fenomen. Rock je – s izuzetkom Buldožera ili YU grupe kao ekscesa ili greške u sustavu – bio mahom istoznačnica za „progresivce“ odnosno klasično obrazovane instrumentaliste poput Timea, Korni grupe i simfo-jazz-rockere uvjerene da je Chuck Berry (kojemu je Bregović zdušno maznuo „Rock and Roll Music“) tek primitivni zabavljač kojeg ne izvlači ni onih nekoliko tonova pozajmljenih od velikog Ludwiga u blasfemičnoj „Roll Over Bee-thoven“.
Diskografija Dugmeta nije bila ujednačena već, štoviše, podijeljena u tri odvojene faze. Prvu čine albumi populističkog timbra nastali uspješnim zbrajanjem hard rock-klišeja i folklornih citata no na svakom od albuma nakon prvijenca Bregović je također potpisao i barem jednu autorsku „grand-baladu“. Bio je to i ključni dokaz njegovog autorskog talenta i umijeća stilizacija pa i danas posebno izdvojene stoje laganice „Došao sam da ti kažem da odlazim“, „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, „Sanjao sam noćas da te nemam“, te – kao kruna svega – „Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“…. Album „Bitanga i princeza“ kreativni je i komercijalni trijumf prve faze, a „Doživjeti stotu“ pak ultimativni zgoditak inteligentnog rocka svjesnog bolje prošlosti, ali i aktualnih zbivanja u urbanom parteru. „Uspavanka za Radmilu M“ (1983.), unatoč još uvijek solidnoj razini i pozitivnom prolaznom vremenu bilježi napukline, no pravi početak autorskog sunovrata krenuo je s „Kosovkom djevojkom“.
Prvi album za Diskoton i bez Željka Bebeka osim hitoidne „Padaju zvijezde“ – sročene kao klon vanhalenovske uspje-šnice „Jump“ – te „Lipe cvatu“ , nije dao značajnije nove priloge. Sličan je i rezultat dvaju sljedećih studijskih albuma – „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ – s dvije hit-teme „Hajdemo u planine“ i „Ružica si bila…“ te „Ćiribiribela“, na kojoj se doduše našla i jedna od presudnih skladbi za kasniju Bregovićevu karijeru – „Đurđevdan“.
Razlog postupnog gašenja Dugmeta bio je naprosto u prestanku funkcioniranja banda kao cjeline te transformacije Bijeloga dugmeta u Bregovićev prateći orkestar skupljen za novi album i prateću turneju.
U toj i takvoj diskografiji albumu „Bitanga i princeza“ doista pripada posebno mjesto. Posebice kad je riječ o aktualnom remasteriranom izdanju na kojem su uz pomoć nove tehnologije – kako to tvrdi sam Goran Martinac koji je odradio lavovski dio posla – riješili neki od tehničkih problema koji su prisutni na negdašnjem izdanju zadržavši sve njegove kvalitete.
„Bitanga i princeza“ sa Željkom Bebekom u top formi, donijela je savršen balans svega što su Bregović i band naučili do tada.
„A koliko si ih imala do sad“ prava je gitarski naglašena rock stilizacija s prepoznatljivim filanjima Pravdićevog hammonda i klavira, zavodljivom bas figurom Zorana Redžića i riffom, intrigantnom „parlatinom“ te ubojitim refrenom podebljanim ženskim pozadinskim vokalom. Brzac „Ala je glupo zaboravit njen broj“ nadahnuta je folkom u uvodnom dijelu (sintesajzer Slobodana Markovića)no sljubljenim s Breginim rokerskim gitarskim vožnjama. Dakako uz žestoku završnicu ubojite ritam sekcije s raspoloženim bubnjarem Điđijem Jankelićem te Bebekom u sjajnom izdanju. Naslovnu „Bitanga i princeza“ otvara odličan riff i Bregovićeva gitara koja je – na cijelom albumu – dokaz da je riječ o izvanserijskom gitaristi (trajno nadahnutom Jimmyjem Pageom). Pravdićeve klavijature, odlična ritam sekcija te još jedan moćni refren ali i sama dramaturgija broja koji je podijeljen na etape/stavke čine skladbu jednom od najboljih u opusu Dugmeta. „Ipak poželim neko pismo“ također otvara zanimljiv riff sa gitarom uz podršku orgulja i odličnog Điđija Jankelića koji stvara pravu razigranu ritmičku tapiseriju te s odličnim instrumentalnim dijelom na podlozi funk groove stilizacija s maštovitom gitarom filovanom orguljama. „Kad zaboraviš jul“ jedna je od onih velikih nježnih Breginih balada s Bebekom i orguljama u gotovo nabožnom uvodu prije nego li se (uz naglašen klavir) priključi band u moćnom refrenu (i nastavku teme) „podebljanom“ simfoničarima (gudačima i puhačima po uzoru na Georgea Martina). „Na zadnjem sjedištu moga auta“ s onim prepoznatljivim Điđijevim udaraljkama na početku, tipična je Bregovićeva „novelty“ tema u brzom ritmu (stiliziranog funka) i zaraznim refrenom te diskretnim „etno“ citatom koji se provlači u debeloj pozadini. Uz puhače i „handclapping“ koji broju daju poseban (možda i diskoidni) šarm. Zaključna „Sve će to mila moja prekriti snjegovi, ružmarin i šaš“ duguje nešto i dramaturgiji sympho/prog rocka i chamber popa (prisutnima u raskošnom aranžmanu Ranka Rihtmana za simfoničare i zbor) ali i Zeppelinima (recimo, uporaba akustične gitare u temama nadahnutim brit-folkom) u grand-baladama u kojima se Brega uvijek sjajno snalazio. Baš kao u čudesnim refrenima u kojima i ova laganica doslovno uzlijeće u nebo.
Kao najbolji album u portfelju Bijelog dugmeta, „Bitanga i princeza“ dolazi i u 180-gramskom vinilu (naravno s pripadajućom download karticom s wav verzijama svih pjesama. Kako vele u Croatia records to nije sve jer uz stereo verzije mikseva, tu je Dolby Atmos verzija za digitalne servise kao i hybridni Super Audio CD s HiRes Stereo verzijom, te 5.1 surround mixom koji je u Abbey Road Studios masterirao Simon Gibson.
Kao svojevrsni bonus projekta za diskofile je i originalni nekoć (kao moralno nepoćudan) cenzurirani omot Dragana S. Stefanovića što ovom projekt reizdanja (koje je srećom po promotivnoj cijeni već u pretprodaji) daje dodatnu vrijednost.
