Na današnji dan 30. travnja 1966. Rolling Stones su albumom „Aftermath“ osvojili vrh britanske rang liste.
„Aftermath“ (koji se izvorno trebao zvati „Could You Walk On The Water?“) objavljen je 15. travnja 1966. u Velikoj Britaniji a u lipnju – kao već šesti album Stonesa – i u Americi. Dakako, po običaju, sa drugačijim sadržajem jer je četiri izvorna broja „zamijenio“ hit „Paint It Black“. „Aftermath“ kao prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo. Stonesi su na albumu ne samo potvrdili autorsku i izvođačku zrelost već čvrsto cementirala buntovan i opaki rokerski image. Skladbe s američkog izdanja poput „Paint It Black“ – u kojoj se našla i doza dylanovske poetike te psihodelije s revolucionarnim Jonesovim korištenjem sitara, klasični rock brojevi poput „Mother’s Little Helper“, vječni koncertni standard „Under My Thumb“ – koja je, ponovno zbog Jonesa, imala jazzy utjecaje i marimbu u uvodu, sjajna (i elegantna) folkom ozračena „elizabetinska“ balada „Lady Jane“
Tu je i 11-minutni proto-psihodelični blues jam u temi „Goin’ Home“ (uz „House Of The Rising Sun“ Animalsa jedan od prvih rock brojeva dužih od tradicionalne trominutne pop pjesme), ostali su upisani kao iznimni komadi diskografije šezdestih.
„Aftermath“ zapravo stoji kao kamen temeljac u onoj vječnoj – manje-više koncertno prisutnoj do danas – pjesmarici Stonesa ali i uvodi neke neobične teme te ideje koje će se kasnije razvijati. Uvodna „Mother Little Helper“ imala je tako ironičan tekst o kućanici koja pije više tableta (amfetamina) od rock zvijezde, „Flight 505“ uključio u uvodu upečatljivi boogie klavir kao preteča „Brown Sugar“ i „Jumping Jack Flasha“, „Doncha Bother Me“ je bio rasni blues boogie a la Stones… Album je pokazao i početak svojevrsnog „odustajanja“ Briana Jonesa od gitara u korist novih glazbala poput marimbe i sitara.
Uzgred rečeno, najbliža usporedba s “Aftermathom“ je „A Hard Day’s Night“ Beatlesa jer su oba albuma pokazala apsolutno sazrijevanje dvaju bendova i njihovih glavnih autora.
