Blur – moj najomiljeni band britpop scene s početka devedesetih – trećim albumom “Parklife” dosegao je vrh rang liste albuma u Velikoj Britaniji. Na rang listi je proveo više od dvije godine.
Blur su bili jedna od najpopularnijih grupa britpopa u devedesetima. Počevši djelovati pod utjecajem shoegazing bandova, scene Manchestera, Stone Rosesa… priklanjanju se poetikama psihodeličnog popa Syda Barretta te zvuka “swinging Londona” šezdesetih. Posebice Small Facesa, Beatlesa i Kinksa. Nizom singlova tijekom ranih devedesetih skovali su osebujan vlastiti originalni pop-iskaz. Uspješni singl “She’s So High” te “There’s No Other Way” – s nadahanutim spajanjem tradicije Stone Roses i zaraznih pop melodija – najavili su album prvijenac “Leisure”. On doduše još nije dao potvrdan odgovor jesu li baš Blur “budućnost britanskog popa” kako im je laskao dio britanskih medija, ali je, svakako, pokazao njihov veliki autorski potencijal. “Modern Life Is Rubbish” iz 1993. dokinuo je pak sve ranije dileme kao autorski zaokružen projekt. Album su karakterizirali vrsni Albarnovi tekstovi, iznimno odsvirana gitara Grahama Coxona s neočekivanim melodijskim pasažima i zvonkim umetcima te kinetički bas Alexa Jamesa. Naredni album “Parklife” objavljen je 25. travnja 1994. te najavljen singlom “Girls & Boys”. On je u trenu došao u vrh britanskih rang-lista šarmantnim duhom euro disca s jednako zavodljivim udjelima klavijatura/sinta i gitara. Albumu je svakako zajamčio pozornost publike i medija pa se “Parklife” prodao u oko dva milijuna primjeraka, patentirajući staro/novi zvuk blurovske inačice britpopa. Zapravo kroz svih 16 skladbi albuma – pa i hitova poput naslovne skladbe, “End Of A Century” i “To The End” – očita su pametna i svježa naslanjanja Blura i na synth-pop, disco, punk, tradiciju music-halla… od kojih je skovan njihov prepoznatljiv zvuk.
