Godina koja je na isteku u hrvatskoj će diskografiji biti zapamćena i po seriji reizdanja Croatia records odnosno po – kako sam to jednom ranijom prigodom nazvao – i po Srb-Hrv projektima hrvatskih reizdanja albuma. Onih izvorno objavljenih na etiketi Jugotona. Tako je na okruglu četrdesetogodišnjicu izvorne objave prvijenca Partibrejkersa Croatia records objavio luksuzno vinilno reizdanje albuma. Naravno, riječ je – kao i na svim dosadašnjim sličnim reizdanjima – o remasteriranim snimkama koje nose potpis Gorana Martinca i Croatia Records Studija te lacquer cutu albuma u londonskim Abbey Road Studios. I ovo reizdanje uključuje prigodni tekst (ovog puta znanog beogradskog kritičara Aleksandra Žikića) i nove i fotografije.
Nastupni album Partibrejkersa i danas je jednako zanimljiv kao i prije četrdeset godina. Konačno to pokazuju njegovi udarni brojevi koji su i dalje na koncertnom repertoaru neumornog benda predvođenog Canetom i Antonom. Jer za njih, kao u onoj vremešnoj opasci o Rolling Stonesima, vrijedi ona „sve se mijenja osim Kamenja“. U oba slučaja riječ je o izvornom zagrljaju bluesa i rocka. Kod Partibrejkersa uvijek u onom silovitom obliku u kojem je (zvali ga garaža ili underground, nebitno je) osvajao svijet u prvoj polovini šezdesetih.
Kad se prvi val punka na ovim prostorima pomalo ispuhao i prepustio mjesto ska, art ili synth pop stilizacijama novog vala, najprije singl „1000 godina“ a onda i nastupni album Partibrejkersa, donijeli su svježinu kao podsjetnik na iskonski prpošni amalgam sirovog garažnog bluesa, rocka i proto pankerske energije. Na njega su se – uzgred rečeno – kasnije naslanjali Majke, Kojoti, Spoons, Messerschmidt…
Album „Partibrejkers 1“ već uvodnom „Ako si“ nudi neobičan zvuk jer album (u produkciji Dušana Kojića Koje) snimljen u formatu power trija s pjevačem ( Cane, Anton, Ljuba i Manzanera) s dvije gitare a bez basa logično nabrijava ionako reski gitarski zvuk. U „Gubitniku“ je tako bljesnula solo gitara sparena s punkerskim refrenom. „Noć“ je čak gitarskim twangom i bluesy psihodeličnim akcentima (koji kao da su došli s kultne garažno psihodelične kompilacije „Nuggets“) začinjen manijakalni brzac, „Hej ti dole u mraku“ moćni je garažni rock broj na trasi ranih Stonesa kao i „Stoj Đoni“. Potonji i rasni podsjetnik na vješto revidiran Berryjev korijenski rock and roll.
„Ona živi na brdu“ – još jedan je od klasika Partibrejkersa a „1000 godina“ vječni reprezentativan komad sirovog underground bluesy rocka koji je novu dimenziju dobio u „Uličnom hodaču“. Kultni nastupni hit singl je čak obdaren ritmom koji je – moglo bi se kazati – Cashov „boom chaka boom“ na amfetaminima začinjen i savršenim gitarama.
„Novi dan“ i „Večeras“ (s primislima u refrenu i na Ramonese) prvorazredni su pak komadi poetike punka.
„Partibrejkers 1“ – vrijedi to kazati još jednom – svakako spada u onu rijetku kategoriju izvanvremenih i trajno žarećih albuma koji ni jednog trenutka u prohujalih četrdeset ljeta nisu izgubili ni mrvu snage i uvjerljivosti.
Ako je – a u to i danas vjerujem – točna ona davnašnja definicija koja veli da je rock and roll u osnovi „energija, ritam i stav“, Partibrejkersi su doista bili i ostali ultimativan rock band s prostora odavno „rastepene“ zajedničke države.
