Na današnji dan 14. prosinca 1979. Clash su objavili dvostruki LP „London Calling“.
Na Clash sam se, govoreći iskreno, navukao odmah. Točnije, nakon „White Riot“ i prvijenca koji je – i danas ću se zakleti – jedan od najboljih debuta u povijesti rocka. No onaj ultimativni Clashov album te njihov neupitni capolavoro za me je bio i ostao – „London Calling“. Pored ostaloga i kao krunski argument za svaku raspravu o prednosti Strummera i društva pred Sex Pistolsima. OK – priznajem značaj i utjecaj „Never Mind The Bollocks“ i mobilizatorskih pokliča u „Anarchy In The UK“, „Pretty Vacant“ i „God Save The Queen“ – no Pistols su mnogo više bili projekt i kulturološki relevantna činjenica nego li band. Konačno, dok su Pistolsi zvučnu sliku gradili na heavy metal/hard rock/glam-riffovima New York Dollsa, kaotičnoj energiji i „neartikuliranom“ agresivnom Rottenovom vokalu, Strummer i The Clash su, dijeleći isti energetski naboj, od samoga početka nastojali – ni manje ni više – nego revitalizirati ili čak redefinirati sam temelj rock and rolla.
Fascinantni prvijenac The Clash snimljen je na dah tijekom tri vikenda te objavljen 30. travnja 1977. Četrnaest skladbi nabijenih eksplozivnom energijom predstavilo je band u reprezentativnom izdanju a Joea Strummera – pjevača i ritam gitaristu – te gitaristu Micka Jonesa kao profilirane autore. Na sceni gdje su novopečene zvijezde jedva baratale s par akorda i koncertni je iskaz Clasha davao jednako pokriće gardu punkerskih “buntovnika s razlogom”. The Clash su na prvijencu čiju produkciju potpisuje Mickey Foote patentirali zvuk kojega su – kao i u slučaju prvijenca Sex Pistolsa – prihvatili mnogi novopečeni punkeri. Okvir je osiguravao čvrst – gotovo monolitni – bubanj Toppera Headona ispod kojeg se provlačio bas Paula Simonona i Strummerova efektna ritam gitara dok je u prvi plan bio izvučen reski gitarski zvuk Micka Jonesa.
Ako je nastupni album Pistolsa bio ogledalo punkerskog nihilizma, Clash su zvučali kao postrojba militantnih glazbenih muđahedina. “Naša je glazba agresivna i nasilna no mi to nismo”, govorio je Strummer. Posve točno. Jer, premda su na sceni djelovali poput terorističkog voda spremnog na munjevitu akciju te bili glasni protivnici tačerizma dižući glas protiv rasne nesnošljivosti, ljevičarska “politizacija” The Clasha nije bila nadahnuta konkretnim političkim programima niti pak pozivala na izravnu akciju. Štoviše, bila je prije glasno iskazana dijagnoza stanja u Velikoj Britaniji u drugoj polovici sedamdesetih nego li uputnica za ljevičarsko “ideološko ozdravljenje” nacije.
„White Riot“ bila je noseći broj albuma i njegov hit singl a – kao i „Anarchy In The UK“ Sex Pistolsa – imala je emocionalni naboj punk himne. Ništa manje značajne za smjer kojim će kasnije Clash krenuti nije bila ni „Janie Jones“ kao pravi manifest tradicionalnoga virulentnog rock and rolla te, s druge strane, „Police & Thieves“ koja je najavila uvjerljiva posvajanja reggae-predložaka pa i kasniju suradnju s legendarnim producentom Leejem Scratch Perryjem. „Career Opportunities“ – s jezičavim društvenim komentarom – te „London Burning“ – kao mračna apokaliptična slika velegrada – bili su daljnji argumenti albuma iznimne snage i golemog utjecaja. Jer Clash su – postalo je očito – još i prije abdikacije i samoukinuća Pistolsa, postali pravi predvodnici britanske punk scene. Istina, slijedeći je album „Give’Em Enough Rope“ (ma koliko god mi i danas bio drag) donio razočaranje fanovima koji su očekivali agresivni materijal na tragu prvijenca. Ipak, u retrospektivnom čitanju album prolazi sve bolje zahvaljujući neupitnim autorskim zgodicima, poput „Tommy Gun“, „English Civile War“, „Safe European Home“, „Stay Free“ i „Julie’s In The Drug Squad“.
A onda je došao „London Calling“. Sve ono što su Clash željeli postići no samo su dijelom ostvarili drugim albumom, uspjelo im je na njegovom fascinantnom nasljedniku. Dvostruki album punkerskom je revoltu je dao stil odnosno, kako je to kazao jedan od euforičnih kritičara, „spojio je estetiku punka s mitologijom rocka“. Posljedice velike fuzije osjećaju se do danas.
Ako ima imalo istine u tezi da su Clash nastali kao rezultat Strummerovih frustracija i Jonesovog rock idealizma, tada se na „London Calling“ miješaju i prepoznaju sve njihove izvorne glazbene fascinacije i sklonosti. Jer, u najširem smislu, „London Calling“ je logičan finale Strummerovog poimanja rocka kao „društveno odgovornog medija” ili „savjesti” ali i utjecaja kojega su na njegovo autorsko i izvođačko sazrijevanje imali i Woody Guthrie i Chuck Berry. S druge pak strane nije teško prepoznati niti glzbenu prtljagu koju je u Clash dovukao Mick Jones s utjecajima Mott The Hoople, Who, Kinksa…
„Londong Calling“ je pročitan na prvu doista nalik rastresitom miksu svih mogućih stilova i žanrova pročitanih optikom koju je izbrusila sirova punk energija. Dakako uz opore angažirane tekstove te prijemčive melodije s pitkim frazama i refrenima. Najkraća dijagnoza albuma možda glasi: punk-estetika u šarenoj žanrovskoj ambalaži reggaea, rockabillyja, R&B-a New Orleansa, lounge jazza, ska, hard rocka, popa… Ili, drugim riječima kazano, bezgrješan spoj britanskih tema koje je na površinu izvukao punk i američkog rock and rolla. Naslovna „London Calling“ je naime moćni rokerski broj građen na jednostavnoj no efektnoj melodiji, reggae pozajmicama i čvrstom riffu, „Spanish Bomb“ eksplozivno odrađen hommage španjolskim borcima s nizom upečatljivih slika, „Rudie Can’t Fail“ fascinantan komad soul-pop-reggae fuzije a „Clampdown“ – kao žestoki obračun s konformizmom zbog kojega se napuštaju mladenački ideali – tipični punk rock broj s clashovskim timbrom: pseudo-egzercirskim ritmom i gitarskim staccatom.
„Death Or Glory“ je pak prvorazredni komad prokuhan na temeljcu rock and rolla, „The Card Cheat“ uspješni iskorak iz gitarskog zvuka prema raskošnom pop aranžmanu i backbeatu jednih Ronettes i njihove „Be My Baby“ a zaključna „Train In Vain (Stand By Me)“ izniman “korijenski” rock broj s pozivanjem na Roberta Johnsona i Bena E.Kinga ali i rasni komad prvorazrednog popa.
The Clash su i prije Strummerove smrti u prosincu 2002. iskoračili iz “ovoga svijeta” u prostor legende i mita no njihov prvijenac a posebice „London Calling“ nisu zbog toga izgubili svoju aktualnost. Dapače. Glazura mita i celofan nostalgije ne mogu prigušiti njihovu emocionalnu uvjerljivost, energiju i žestinu iskonskog rock and rolla a la Clash u njegovom reprezentativnom izdanju.
