Na današnji dan 13. ožujka 2015. preminuo je Daevid Allen; australski gitarist znan kao jedan od utemeljitelja Soft Machine i Gonga.
Daevid Allen je Soft Machine napustio nakon snimanja prvog pionirskog psihodeličnog albuma. Znani kao vrhunski instrumentalisti i inovatori koji bili su podjednako značajni kao pioniri psihodelije, prog-rocka i jazz-rocka, Soft Machine su korjene imali u grupi Wild Flowers u kojoj su svirali Wyatt, Kevin Ayers i Hugh Hopper. Bo je to tipičan band tog vremena s repertoarom standarda soula i popa no 1966. oformljeno je prvo izdanje banda posve drugačijih sklonosti. Bubnjar i pjevač Robert Wyatt, basist i pjevač Kevin Ayers, gitarist Dave Allen te klavijaturist Mike Ratledge zajedno s Pink Floyd zaplovili su u vode undergrounda odnosno psihodelije te 1967., nastupali u kolijevci londonske psihodelije U.F.O. klubu gdje su snimili prve skladbe.
Točnije singl „Love Makes Sweet Music“ koji nije prošao najbolje te demo snimke (objavljene tek početkom sedamdesetih). Nakon nastupa u Francuskoj na psihodeličnom festivalu Daeveu Allenu, australskom državljaninu, je uskraćen ponovni ulazak u Veliku Britaniju pa Soft Machine nastavljaju kao trio. Allen pak ostaje u Francuskoj i osniva psihodelični Gong.
Album prvijenac „Soft Machine vol.1“ Wyatt, Ratledge i Ayers snimaju u New Yorku i krajem 1968. objavljuju (isključivo za američko tržište) na etiketi ABC/Probe. Bila je to intrigantna fuzija pop melodija s osebujnim Wyattovim vokalom („Hope For Happines“), nadrealnim tekstovima, slojevitim instrumentalnim psihodeličnih brojevima („Joy Of A Toy“), razlomljenim psych rock temama s jazzy uletima („Why Am I So Short?/ So Boot If At All“, „Save Yourself“, „Lullabye Letter“) te psihodeličnim pop brojevima poput sjajne „A Certain Kind“. Na albumu su bile i radikalno eksperimentalne teme poput „I Did It Again“ te upečatljive instrumentalne minijature poput „Box 254 Ltd“. Sve one bile su najava onoga što će se tek dogoditi na drugom albumu.
Nakon napuštanja Soft Machine Daevid Allen osniva grupu Gong kao fluidnu neformalnu hippie zajednicu te pod jakim utjecajem psihodelije i Terryja Rileya, minimalističkog skladatelja koji je krajem šezdesetih eksperimentirao s loopovima. Ključni članovi Gonga su bili Gilli Smyth (vokal i tekstovi) i Allen, koji početkom sedamdesetih snimaju nekoliko albuma (a među njima i „Banana Moon“ objavljen 1971. usurdanji sa Wyattom i prijateljima) anticipirajući sve temeljne odlike kasnijih albuma prve faze Gonga.
Preciznije rečeno: psihodelične tekstove i bizarne kombinacije glazbala. Prvijenac „Camembert Electrique“ na kojemu se prvi put spominje imaginarni planet Gong, hipijevska je družina glazbenika i njihovih prijatelja snimila „za punog mjeseca“ u ljeto 1971. s kombinacijom psihodelije, space-rocka i bizarnih tekstova.
S profiliranom grupom glazbenika u Gongu, Allen seli u jednu seosku britansku komunu gdje 1973. nastaju albumi iz „Radio Gnome Invisible“ trilogije. Naime „Flying Teapot“ i „Angels Egg“ (oba iz 1973.) te „You“ iz 1974. bili su nastavak istih tema o planeti Gong, utopijskih ideja i glazbe na tragu prvijenca. No novi albumi bili su mnogo bolje odsvirani, s iznimnim gitarskim frazama i solima Stevea Hillagea te fluidnim dionicama flaute i saksofona Didiera Malherbea. Unatoč podršci kritike i kultne publike, Gong 1975. napuštaju Smyth i Allen.
Allenova samostalna karijera nastavila se sličnim tragom kroz naredna desetljeća albumima poput „ Good Morning“ iz 1976. , „Alien in New York“ iz 1983. te „Money Doesn’t Make It“ i „Stroking The Tail“ iz devedesetih, “Acid Motherhood” (2004.)… Samostalni rad je uključivao i niz drugih projekata vezanih uz tadašnju underground scenu . Novu postavu Gonga okupio je pak 2003. s članovima japanske družine Acid Mothers Temple te sve do smrti u 77. godini nastavio objavljivati nekomercijalne koncertne zapise s raznim avangardnim glazbenicima.
