TEŠKA INDUSTRIJA
Ho-ruk (remasterirano izdanje)
Jugoton/Croatia records
****
Priznajem da sam u vrijeme objavljivanja „Ho-ruka“ bio – blago rečeno – suzdržan. No, danas mi se remasteriran i „picnut“ „Ho-ruk“ ali i uloga Teške industrije u jugoslavenskom rocku sedamdesetih ipak čini bitno drugačijom. Ne zbog osobnih glazbenih kriterija koji su postali rastezljivi i nostalgično benevolentniji već zbog mnogo šire slike o bendu i vremenu njegovih ranih godina koja je neophodna u svakom retrospektivnom čitanju. Jer, važan je kontekst vremena i prostora. I to famozno „pionirsko doba“ želje za hvatanjem (autorski i žanrovski) priključka za inozemnom – prvenstveno anglosaksonskom – rock scenom. Ili, ako ćete preciznije, progresivnim rockom koji bi se usidrio u prostor domaćeg folklora. No kad su se jedne strane ambicije i želje u potpunoj suprotnosti sa „stanjem na terenu“ gdje se od prog ili jazz-rocka nije moglo ni životariti a kamo li živjeti, mahom su neizbježni kompromisi koje u konačnici vode ka gubitku svakog identiteta.
Tekstove za album je napisao Duško Trifunović osim za pjesme „Bijeg“ Ranka Bobana i „Koncert tročinski“ Dušanke Haleta. Glazbu je napisao Lengyel koji je, uz Hadžiavdića, potpisao i sve aranžmane a u „Jugotonov“ studijo s njima su uz Vajtu ušli bubnjar Senad Begović i basist Sanin Karić.
Album otvara „Od Olova do Trnova“ obilato začinjena etnoom no uz čvrstu Vedinu gitaru hard-rock timbra i furiozni solo. Bio je to žešći i „rokerskiji“ broj od žanrovski srodnih komada Dugmetovog pastirskog-rocka. „Bijeg“ također ističe bliske rođačke veze s Dugmetom no ovog puta uz veću participaciju Lengyelovih orgulja i sintesajzera veoma dobro uparenih s brzoprstim Vedinim gitarskim prepletima te širenjima zvučne slike u drugom lirskom dijelu prema recepturi simfo rocka kojemu je – kao i prog rocku – bio sklon Gabor Lengyel. Adut broja je i melodiozni refren s moćnim Vajtinim vokalom. Uz dramatičan gitarsko-orguljaški pasaž pri završetku skladbe iza kojeg po recepturi prog rocka slijedi ponovo smirenje i refren. „Ho-ruk“ pak otvara „kakofonični“ intro uz zvuk sjekire i pile te padanja stabla. Riff kojeg unisono voze klavijature i gitara također je etno uzorka dok je podugačka tema – kao rasni prog-rock broj – podijeljena na brže i lirske „stavke“. Ponovo uz odlične međuigre gitare i klavijatura u kotrljajućem hard-rock izdanju folkom okađenog repetitivnog riffa. K tome i zanimljivog i neobičnog refrena „flankiranog“ tipičnim instrumentalnim uletima gitare i klavijatura kao ključnim polugama za podlogu moćnog Vajtinog vokala.
I „Koncert tročinski“ koji otvara B stranu albuma je slično domišljen slojeviti prog-rock broj no s još naglašenijim gitarama i sintovim/orguljama. Na tragu prog-rock stilizacija s elementima hard-rocka (u štektavom uvodu), simfo-rocka i jazzy improvizacija, „Koncert tročinski“ je u svojim sporijim „etapama“ rasna balada no uz naizmjenične eksplozivne i agresivne dionice. Lengyel je koristio i clavinet pa broj na trenutke u instrumentalnim dionicama iznenada otkliže prema funku nakon kojeg bljesne čudesni (gotovo mahniti) gitarski solo i neočekivana promjena ritma. „Koncert tročinski“ je apsolutno uz „Jednu ženu“ Korni grupe i „Za koji život treba da se rodim“ Timea ultimativan zgoditak ex-Yu prog rocka. Ujedno i broj s maestralnom gitarom koja smješta Vedada Hadžiavdića uz bok Bočekovim i Božićevim prog-rock eskapadama. „Koncert tročinski“ je u nekom „radio editu“, dakle skraćenoj verziji, zahvaljujući melodioznosti i eksplozivnosti tada kurentnog hard-rocka mogao biti hit singl. Baš kao i prozračna balada „Dijanin san“ obilato začinjena sintesajzerom. No zaključna „Život“ kao da je glasno govorila da su nakane Lengyela i Teške industrije bile daleko od umišljaja o tržišnoj isplativosti albuma. Riječ je naime o intrigantnom instrumentalu ili, točnije, eksperimentalnom kolažu s korištenjem efekata i autentičnih snimaka dječjeg plača, muzičke kutije, crkvenih zvona, buke, avionskog motora, krikova, mantričkog ritma … Zacijelo nadahnutih Pink Floydima i(li) eksperimentima krautrockera poput Cana.
„Život“ je – evo konačne dijagnoze – trajno neprepoznat komad eksperimentalnog rocka kao jedna od rijetkih karika koja ex-Yu scenu povezuje s krautrockerskim inovatorima.
