Interview s Michaelom Stipeom “odrađen” je 1999. (bio je to moj drugi susret i interview s njima) koji sat prije senzacionalnog završetka europske turneje i fascinantnog nastupa R.E.M.-a u koparskoj sportskoj dvorani. “Izmještanje” koncerta sa stadiona u Izoli (razlog: slab odaziv publike!) u neveliku sportsku dvoranu koja prima jedva pet tisuća posjetitelja, ne samo da nije utjecalo na raspoloženje za svirku “nabrijane” grupe već je bitno doprinijelo ugođajuintimističkog klupskog raspašoja. Usporedba prošlogodišnjeg bečkog promotivnog koncerta (za dvjestotinjak europskih novinara i još toliko predstavnika diskografske kuće Warner Brothers) u pravom klupskom prostoru i “komercijalnog” koncertnog izdanja u sportskoj dvorani daje poučnu “dijagnozu” aktualnog izdanja R.E.M.-a kao izuzetne koncertne atrakcije. Dakako, sukladno poslovičnom zazoru od klišeja rock stardoma i pompozne stadionske ikonografije, R.E.M. su i dalje lišeni scenskih “štaka” i pirotehničkih eksplozija koncentrirajući svu svoju pažnju i energiju na glazbu samu. Konačno, ako su poslije odlaska Billa Berryja doista bile utemeljene spekulacije o opstanku Stipea, Bucka i Millsa u rokerskoj dolini suza, koparski ih je koncert, pa i cijela europska turneja, u cjelosti opovrgao. Ne samo zbog nadahnutog Stipeovog pjevanja i bezrešno odrađene uloge velikog meštra koncertnog ceremonijala, Buckovih znanih gitarskih baraža ili Millesovog demonstriranja multiinstrumentalističkih sposobnosti i (fascinantnog) odrađivanja “harmonijskog vokala” već funkcioniranja grupe kao cjeline s iznimnim prinosima trojice pridošlica: bubnjara Joeya Waronkera, gitariste Scotta McCaugheya te klavijaturiste i basiste Kena Stringfellowa. R.E.M. su – očito je – ponovo band. I to kakav!
– Nakon objavljivanja “Up” albuma R.E.M. su trebali odsvirati svega nekoliko promotivnih koncerata no koji mjesec kasnije uslijedila je prava europska turneja koju zaključujete u Kopru. Odakle promjena u izvornim planovima?
– Da, u Kopru završavamo europsku turneju a za koji tjedan počimamo s koncertima u Sjedinjenim Državama… Nakon objavljivanja albuma logična novinarska pitanja su bila kanimo li velikom jednogodišnjom turnejom promovirati novi album. No, tada doista nismo znali da li ćemo raditi turneju; nismo znali kako će teći suradnja s trojicom novih glazbenika , da li će se stvoriti unutarnja kemija u bandu i kojim će smjerom krenuti “mutacija” negdašnjeg materijala pročitanog na novi način. Odlučili smo se stoga na nekoliko promotivnih koncerata i vježbanje. U trenutku kada smo spoznali da je moguće nastaviti, održali smo par velikih koncerata što je pak dovelo do velike turneje.
– Polovinom srpnja svirali ste po prvi puta na velikom europskom rock festivalu na pozornici Glastonburyja?
– Nije to bio naš prvi nastup na engleskim rock festivalima… svirali smo već na open airu no doista smo po prvi puta, nakon što su nas deset godina pozivali, bili na Glastonburyju. Bilo je sjajno. Mislim da je to bio jedan od naših najboljih nastupa na turneji.
– Poslije vašeg promotivnog nastupa u Beču u studenome prošle godine, Peter Buck mi je kazao da se R.E.M. nakon odlaska Billa Berryja više nije osjećao “pravom grupom” niti “tipičnim” koncertnim bandom? Štoviše, kazao je da će promotivni nastupi pokazati da li R.E.M. uopće mogu opstati zajedno kao band?
– Ne znam na što je Peter mislio kada je spomenuo “tipičan” koncertni band ali činjenica je, rekoh, da tada nismo znali kako će Joey , Scott i Ken funkcionirati u grupi. Srećom, pokazalo se da su se sjajno ukopili te da R.E.M. izvrsno zvuče na koncertima. Uostalom, i sami ćete se u to uvjeriti večeras… Zvuk je istina drugačiji – jer, konačno, u grupi je troje novih glazbenika – premda u osnovi Peter, Mike (Mills) i ja i dalje držimo sve pod kontrolom.
– Koliko su skladbe s “Up-a” revidirane u odnosu na studijski zapis i vaše prve nastupe? Buck i Milles vele da su skladbe na turneji započele neki novi život?
– Peter i Mike govore o glazbenoj dimenziji skladbi a ja sam “samo” pjevač… No do promjena nije došlo iznenada a i same promjene nisu drastične niti dramatične već svojevrsni proces otkrivanja. Ipak moglo bi se govoriti o zrijanju materijala. To je očito nakon posljednjih mjesec i pol našeg intenzivnog sviranja te doista mogu kazati da sam zadovoljan i ponosan na band i našu svirku u živo.
– Na koncertima svirate i neke stare skladbe poput “Cayahuge”, “Driver 8”, “Life and How to Live It” , a obilno su zastupljene i skladbe s “New Adventures In HiFi”… To je još jedan dokaz da su se Scott, Joey i Ken potpuno uklopili u band čime je očito razriješen problem – kako bez Bila Berryja svirati stare skladbe?
– Točno. Probali smo svirati skladbe koje Mike, Peter i ja nismo izvodili desetak ili čak 15 godina i one su, za divno čudo, zvučale sjajno. Dogodilo se čak da su Scott, Joey i Ken, koji su kao fanovi R.E.M.-a znali naše stare skladbe, čak ponovo “učili” Mikea i Petera kako ih svirati. Stoga smo uvježbali podosta starih i novijih skladbi nastojeći stvoriti što veći fond materijala koji nam omogućuje jedan fluidan i neprestano mijenjajući koncertni set.
– Za trajanja goleme “Monster” turneje napisali ste i snimili gotovo sve skladbe za album “New Adventures In HiFi”. Da li ćete i tijekom aktualne turneje u program uvoditi neke nove skladbe?
– Počeli smo već na koncertima svirati skladbu “Great Beyond” koja će se naći na soundtracku za Kaufmanov film “Man On The Moon”. Imamo još nekoliko novih skladbi tako da vjerujem da će neke od njih biti i svirane na koncertima američke turneje.
– Nakon smrti Kurta Cobainea u jednom ste interviewu kazali da biste zacijelo danas bili mrtvi da ste doživjeli komercijalni uspjeh nalik Nirvani, odnosno da su se “Murmour” i “Reckoning”, vaša prva dva milijuna, prodali u po pet milijuna kopija?
Ta se izjava pvenstveno odnosila na diskografsku industriju
i na njen sustav “štancanja” zvijezda. A taj sustav ne dozvoljava izvođačima sazrijevanje, niti umjetničko niti emocionalno. Mi smo se pojavili u trenutku kada je bilo poželjno biti u otklonu od glazbene industrije i kada se lako moglo kazati: gospodo hvala vam lijepa, mi ne želimo biti dio igre. Bili smo tvrdoglavi u odluci da diskografskoj kući ne dopustimo manipulaciju koja bi nas pretvorila u “zvijezde”.
– Da li Warner Brothers zadovoljan prođom albuma “Up”. Konačno, za vaš obnovljeni ugovor na pet albuma dobili ste rekordnih 80 milijuna dolara…
– Zacijelo da. Oni dobro znaju kakva smo mi grupa i što od nas mogu očekivati. Uostalom, zar bi obnovili ugovor s nama da su mislili drugačije.
– Mediji su spekulirali da je vaša turneja zapravo iznuđena zbog pritisaka diskografske kuće koja je tražila koncerte ne bi li se pospješila prodaja albuma. Da li uspijevate i dalje zadržati potpunu kreativnu slobodu?
– Da, naravno. Čini mi se da mediji uporno stvaraju krivu predodžbu o diskografskim kućama u kojima sjede monstrumi s toljagama koji žele zatući svaku kreativnost. Naravno da postoje manipulacije i pokušaji preuzimanja kontrole nad sudbinom izvođača ali, u konačnici, odluka je uvijek na vama. Da li želite pristati na to ili pak želite zadržati svoju autorsku osobnost i kreativnu slobodu.
– Bili ste čest gost brojnih političkih i humanitarnih projekata, dali ste svoj glaz za slobodu Tibeta, za “Greenpeace”, ljudska prava… Držite li da je vaš javni iskaz političkih uvjerenja imao neke koristi?
– Da. Reakcije su bile više nego dobre što je i glavni razlog zašto smo se našli na takvim projektima. Naša politička uvjerenja ostala su ista kao i ranije, dakle, ništa se nije promijenilo uspjehom R.E.M.-a i medijskom pažnjom koju sva trojica uživamo. No glas za ljudska prava, za humanitarne projekte ili za “Greenpeace” dajemo kao pojedinci, kao svi drugi građani svjesni svojih uvjerenja a ne kroz pisanje političkih skladbi. Dakako, postoje glazbenici koji znaju napisati “angažiranu” ili političku pjesmu. Ja nisam jedan od njih. Naše su pjesme isuviše osobne a da bi imale mobilazacijsku poruku za mase; one su možda “subverzivne” ali uvijek na jednoj osobnoj intimističkoj razini.
– Kritičar Time magazina Christopher John Farley je jednom zapisao da je tajna uspjeha R.E.M.-a uvijek bila sposobnost da se usredotoči samo na glazbu bez obzira na sve druge vanjske pritiske… Točno?
– Ma koliko da se to činilo egoističnim ili egocentričnim ali mi smo uvijek željeli zadovoljiti isključivo sebe. Dakle, ne obazirati se na zahtjeve masovnog tržišta, ukuse i trendove koje zagovara široka publika i mediji. Još od prvoga albuma mislio sam da je najvažnije da radimo glazbu iza koje osobno stojimo, u koju vjerujemo i kojom se ponosimo. Jer ako nam uspije biti svoj, raditi pošteno i izvlačiti iz sebe kao umjetnika najviše što je moguće – pa ma koliko se to patetičnim činilo – uvijek će tamo negdje biti i publika koja će prepoznati i cijeniti to što radimo.
– Peter Buck i Mike Mills su fanovi Beach Boysa koji su na “Up-u” dobili i hommage u skladbi “At My Most Beautiful” i Byrdsa. Tko su vaši favoriti iz šezdesetih i sedamdesetih?
– Velvet Underground su moj apsolutni favorit šezdesetih a Television i Patti Smith iz sedamdesetih godina. Kada sam ih prvi puta čuo rekao sam, “Bože, kakva glazba!” Među izvođačima i autorima koje volim su također i Dylan i Young, U2, neizbježni Sonic Youth, Grant Lee Buffalo, Natalie Merchant, Fugazi ali i Bjork, William Orbit, Radiohead.
– Velevt Underground, Patti Smith, Television…očito ste imali sklonost prema newyorškim glazbenicima. Da li ste bili upoznati sa djelovanjem Suicidea?
– Kako da ne, bili su sjajan band. “Hope” s “Up” albuma mnogo više duguje Suicideu nego li “krautrockerima” i Kraftwerku.
– Da li ste slušali “krautrock”?
– Kada su kritičari počeli spominjati “krautrock”, dakle njemačku rock scenu sedamdesetih, kao bitan utjecaj na skladbe s “Up” albuma, pojma nisam imao o čemu uopće pričaju. Nabavio sam neke od albuma najpoznatijih izvođača “krautrocka” i po prvi puta zapravo slušao Can.
– Da li vam se svidjelo?
– Da. Can su svakako zanimljivi a i samostalni albumi Holgara Czukaya također.
– U jednome od interviewa nakon objavljivanja “Up-a” kazali ste da vas je u skladbama poput “New Test Leper” zanimala ideja propitkivanja odnosa duhovnosti i tehnologije kao fenomena kraja stoljeća?
– Točno. Ja se međutim ne želim opredjeljivati, ne želim zauzimati stranu u izmišljenom sporu između duhovnog i religioznog s jedne strane te tehnološko-znanstvenog diskursa moderne civilizacije na drugoj strani “bojišnice”. Religijsko me zanima i duboko sam uvjeren da su sve velike religije, ispod površine, iste. U svakoj je utkano “zlatno pravilo” koje veli – ne uradi drugome ono što ne želiš da urade tebi. Razlike se javljaju samo na površini a uvjetuju ih različite kulture, civilizacije, povijesna iskustva. Znanost i tehnologiju ne doživljavam kao “neprijatelja” duhovnosti već prije kao drugo lice , kao naličje iste kovanice. Religijsko i znanstveno-tehnološko nisu na suprotnim polovima već su dio iste cjeline a najuzbudljivija su mjesta njihovih dodira i srastanja.
-Na ovitku “Up” albuma po prvi ste puta otisnuli tekstove. Zašto tek sada? Da li mislite da su ovi tekstovi važniji od ranijih?
– ne. Naprosto smo razgovarajući o rješenjima za ovitak kazali – idemo otisnuti tekstove. Nikakvog posebnog razloga ili umišljaja za to nije bilo.
– Da li prije napišete tekst ili pak tekstovi nastaju na osnovu melodije, gotove pjesme ili neke fraze koja će naznačiti temeljnu atmosferu buduće pjesme?
– U pravilu glazba nastaje prije tekstova.
– Ušli ste u filmsku industriju kao utemeljitelj neovisne producentske kuće “Single Cell Pictures”? Zašto ste se baš odlučili za film a ne, recimo, osnivanje neovisne diskografske kuće?
– U filmsku sam industriju ušao naivno vjerujući da se, utemeljenjem neovisne producentske kuće, mogu bez problema raditi dobri filmovi, filmovi koji neće podilaziti ukusu masovne publike. Bio sam u krivu, naravno, jer stvari ne idu baš tako jednostavno.
– Koje projekte imate trenutno u produkciji?
– Zapravo radimo na više filmova. Tu je u prvom redu film “Being John Malkovich” kojega režira iskusni redatelj videa Spike Jonez dok su uloge povjerene Johnu Malkovichu te Johnu Cusaku i Cameron Diaz. Potom, imamo opciju na tekst iz LA Timesa “A Mystery Of The Cloth” na osnovu koje se radi igrani film te na ekranizaciju romana Bretta Eastona Ellisa “American Psycho”.
