Roxy Music su 1971. osnovali Bryan Ferry i basist Graham Simpson no njihov godinu kasnije objavljen prvijenac naslovljen jednostavno „Roxy Music“ pokazao je da su glavne kreativne snage Ferry i Brian Eno. Nastupni album a dijelom i njegov nasljednik rezultat su kreativnih iskri i naboja koji se javljao između dvije jake no posve različite autorske ličnosti. Zajedničko im je – kao i David Bowieu čiji je „The Rise & Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars“ debitirao na rang ljestvici kada i prvijenac Roxy Music – doduše bilo uvjerenje da se valja otrgnuti od matice okoštalog progresivnog rocka, no s različitim vizijama i glazbenim idejama kojima se to kanilo postići. Album Roxy Music objavljen je 16. lipnja 1972. kao neočekivana senzacija. Svoju različitost od svega što mu je prethodilo pokazao je i ovitkom s foto-modelom Kari-Ann Moller u kičastoj pozi pin-upa – kao „patent“ uobičajenih Ferrryjevioh poigravanja s campom – te fotografijom banda čiji su scenski kostimi bili bliži odori likova iz današnjih izdanja Zvjezdanih staza nego li ruhu protagonista britanske prog-rock scene ili američkih „west coast rockera“. Na razini stila Roxy Music su bili isto što i golema injekcija adrenalina ubrizgana u umrtvljeno tijelo no glazbeni je sadržaj bio još značajniji.
Ferryjeve vizija Roxy Music kao medija za pseudo-croonerski vokal s diskretnim vonjem dekadencije, romantičnom atmosferom, pop melodijama složenim izvan klišeja pop skladbi s rang lista a često i bez upečatljivog refrena te sofisticirane glazbe lišene “rokerske” agresivnosti, spojila se s Enoovim idejama o glazbenom eksperimentu. Fascinacija kompjuteriziranim sintesajzerima, vrpcama, ritam mašinama i – za današnje pojmove primitivnim – sintesajzerima Roberta Mooga, čak se i u pop baladama, materijalizirala kao bizaran futuristički zvuk. Enoov pristup sintesajzerima bio je revolucionaran budući da ih nije, za razliku od Keitha Emersona ili Ricka Wakemana, koristio kao elektroničke orgulje ili sredstvo za postizanje zvučnih „pirotehničkih“ efekata, već kao samosvojan instrument sa osobnošću. Pionirski utirući put i eksperimentalnom ogranku art-rocka i elektroničkoj i ambijentalnoj glazbi Eno je – uzgred rečeno – ideje začete na albumima Roxy Music nastavio koju godinu kasnije najprije samostalnim „Discreet Music“ iz 1975. a potom i kolaboracijama s Robertom Frippom.
Album „Roxy Music“ je patentirao i osebujan Ferryjev način pjevanja koji je ostao njegov trajni zaštitni znak. Riječ je o posebnoj stilizaciji croonerskog-šlagerskog vokala koju je jedan duhoviti kritičar nazvao glasom na pola puta između zijevanja i jodlanja. Ferry je uspijevao biti emocionalan ali i posve „cool“, nalik – eto još jedne sličnosti s Bowiem – androidu koji uspješno glumi ljudske emocije. Posebice kada je riječ o najboljim brojevima albuma, temama „Re-Make/Re-Model“ te „Ladytron“. Prva je u osnovi bila tipičan rock broj no uz Enoove avangardne zamisli dogradnje atonalnom bukom te neočekivane ulete gitare i saksofona u dionicama na rubu kakofonije. U skladbi su se našli i citati: MacCayeov saksofon je citirao trubu iz Wagnerove „Walkire“ a bas frazu iz „Day Trippera“ Beatlesa. „Ladytron“ jer pak imala „kozmički“ futuristički uvod a u aranžmanu neuobičajene dionice melotrona i oboe. „2 HB“ – kao posveta Humphreyu Bogartu – referirala se na kultni film „Casablanca“ s Ferryjevim električni klavirom i citatom filmske teme „As Time Goe By“ začinjene Enoovim zvučnim efektima.
Originalnom zvuku prvijenca koji je bio bizaran no efektan spoj art-rocka, campa i glam rocka, obilato su pridonijeli gitarist Phil Manzanera te saksofonist Andy Mackay. Njegovi su neobični „upadi“ saksofona ili oboe često bili kombinirani s Enoovim minimalističkim sintesajzerskim improvizacijama koje su dominirale na drugoj strani vinilnog albuma. Zaključni broj albuma „Bitter Ends“ u glazbenu je priču ubacio i vokale nadahnute doo wopom pedesetih.
Godinu kasniji „For Your Pleasure“ objavljen 23. ožujka 1973. – bio je još bolji. Ako je prvijenac bio trijumf stila i zvuka, njegov je nasljednik donio i fascinatne pojedinačne zgoditke. Pokazala je to najprije uvodna „Do The Strand“ – koja je popularnoj glazbi dala, kasnije često citiran, klavirski uvod u staccatu te sjajan Mackayeov saksofon. Ništa slabije nisu bile ni energetska „Editions Of You“ (sa upečatljivim solima Enooa, Mackayea i Manzanere), „Beauty Queen“, naslovna tema te raskošna „In Every Dream Home A Heartache“ s Manzanerinom sjajnom gitarom. Premda je Enoov obol za snimanja albuma bio nezanemariv, „For Your Pleasure“ je pokazao da su Roxy Music prvenstveno Ferryjev projekt. Album je – možda čak i više nego li kasniji projekti snimljeni bez Briana Enoa – predstavio Ferryja kao iznimnog autora/stilistu u čijem opusu stil – odnosno, njegova posvajanja i umjetnička poigravanje njime – postaje sadržaj. On je, najkraće rečeno, čak i najcendravije emocije i otrcane konvencije popa – uključujući i sentimentalne standarde koje je obrađivao na kasnijim samostalnim albumima – uspijevao posvojiti i dati im svoj autorski i izvođački timbar.
„Stranded“ objavljen u studenome 1973. kao album bez Briana Enoa bio je manje eksperimentalan no ništa manje originalan i uzbudljiv. Umjesto dominacije sintova naglasak je sada bio na gitari klaviru. Multiinstrtumentalistima Mackayeu i Manzaneri pridružili su se klavijaturist i violionist Eddie Jobson (koji je kao osamnaestogodišnjak stigao iz prog-rock banda Curved Air) i iskusni basist John Gustafson čiji je obol bio očit u slojevitim brojevima poput nježne (no raskošne) balade „A Song For Europe“ s Mackayeovim solom i završnicom s Frryjem koji pjevajući na francuskom temu diže prema Brelovim emocionalnim brojevima.
Tako je postavljena i „Psalm“ s nježnim uvodnim dijelom i rastom teme prema finalu. Ferryju kao glavnom autoru pridružili su se Mackay, Thompson i Manzanera no udarni broj albuma i hit singl „Street Life“ (koji u uvodu kombinira snimke zvukova uličnog prometa sa Jobsonovim sintesajzerom i Mackayeovim saksofonom) ponovo je potpisao Ferry. „Mother Of Pearl“ – još jedan iznimni zgoditak albuma – počeo je kao napaljeni rock broj s upečatljivom repetitivnom gitarskom frazom i nadahnutim Manzanerinim solom da bi uz klavir i nenametljive gitarske naglaske dobila zaokret kao emocionalna „laganica“ s iznimnim Ferryjem.
Kao svojevrsni zaštitni znak banda nastavljen i kasnijim albumima na omotu se u maniri pin-up fotografija našla Playboyev model Marilyn Cole.
Četvrti studijski album „Country Life“ iz studenog 1974. donio je novi hit singl „All I Want Is You“; rasni poletni pop-rock broj začinjen glamom – zahvaljujući najviše Manzanerinoj gitari – te u maniri „Virginia Plain“.
Album je pak otvori još jedan singl na istom tragu – „The Thrill Of It All“; furiozna rock tema s kolektivnom svirkom koja tvori bogatu glazbenu teksturu te promjenama ritma uz Mackayeov saksofon gurnut u prvi plan. „Out Of The Blue“ – koja kreće od „ničega“ prema punom zvuku banda – efektno je začinila Jobsonova violina, „Tryptich“ – kao dokaz da Roxy Music ne tapkaju na mjestu – se naslonio na tradiciju britanske elizabetinske glazbe, „It Takes All Night“ možda neočekivano skočio do američkog Juga s boogie klavirom, usnom harmonikom i bluesy gitarom, „Three At Nine“ na tragu poetike Raya Daviesa (s Ferryjevom usnom harmonikom), „Casanova“ bio žestoki hard rock broj s izvrsnim Manzanerom…
Album „Siren“ je objavljen 24. listopada 1975. te dao još jedan hit singl – „Love Is The Drug“. Sklada s diskoidnim/funky ritmom (koja se sa svojom stilizacijom pokazala veoma utjecajna za niz kasnijih novovalnih bandova) bila je novi zaokret prema plesno podatnom materijalu no „Syren“ je dao još bisera. „Sentimental Fool“ bila je gotovo ambijentalna slojevita art-rock tema skrojene po mjeri Ferrryjevog osebujnog „croonerskog“ vokala, up-tempo skladba „Both Ends Burning“ nova tema zgodna i za plesne podije (kao obrazac za kasnije skladbe s albuma poput „Avalona“) a singl „Just Another High“ iznimna skladba „podložena“ pozadinskim vokalima te utjecajima keltskog folka sa zaraznim rerfrenom i očekivanim rastom prema završnici. Na omotu se pak našla tadašnja Ferryjeva djevojka Jerry Hall.
Nakon koncertnog „Viva! Roxy Music“ iz 1976., Roxy Music se razilaze. Tri godine nakon toga rade na samostalnim albumima i sporednim projektima, ponovno se okupljaju i 1979. objavljuju posljednji album u desetljeću „Manifesto“. Album je objavljen 16. ožujka 1979. a pratio ga je najavni hit singl „Dance Away“: novi discom okađen plesni broj. „Manifesto“ je bio slabiji od prethodnih albuma a nastao je zacijelo kao svojevrsni kompromis između želje da band nastavi s radom poguran komercijalnim uspjehom „plesnih“ stilizacija (očitih i u objavljivanju diskoidnih remikseva skladbi na single izdanjima) i Ferryjevih naraslih ambicija sa uspješnom samostalnom karijerom. No album koji je više pažnje posvetio efektnim pop melodijama nego li negdašnjoj slojevitoj zvučnoj slici, imao je svoje bljeskove. „Angel Eyes“ (kao i prvi singl „Trash“) je primjerice bila plesni rock broj kojem je – kao i na cijelom albumu – glavni adut bio Ferryjev vokal a „Dance Away“ novi klasik i nezaobilazni koncertni standard te vrhunski pop broj s plesnim ritmom.
