Na današnji dan 11. ožujka 2016. nakon višegodišnje borbe s bolešću koja mu je onemogućila sviranje klavijatura, život si je oduzeo Keith Emerson.
Emerson je bio slavni orguljaš koji je, uz Ricka Wakemana i Jona Lorda, bio najutjecajniji klavijaturista prog-rocka sedamdesetih. Punkeri su ga, naravno, koncem sedamdesetih prezreli kao metaforu prog-rocka i rock dinosaura no u nekim nježnim godinama današnjih šezdesetogodišnjaka (pa i meni) najprije s triom Nice a onda s Emerson Lake & Palmer, bio je omiljeni „rokerski“ instrumentalist. Za one zaboravne, uzgredni podsjetnik, Emerson je prvi snimio solo koristeći Moog synthesiser i bio njegov promotor (na albumu prvjencu ELP-a u hit temi “Lucky Man”). Uostalom kao malodobnom rockeru (a nisam bio jedini) učinio je da zavolim Musorskoga (“Slike s izložbe”) i približio mi klasiku. Neke davne godine (preciznije 1973.) moj maturalni rad je zbog njega bio “Obrada klasika u rock glazbi”.
Mada je i prije poslije super-grupe ELP imao karijeru trio vrhunskih instrumentalista je bio vrhunac Emersonovog glazbenog stvaralaštva i popularnosti. Emerson Lake & Palmer, jedna od prvih i najpoznatijih supergrupa sedamdesetih, predstavili su se na Isle of Wight festivalu u ljeto 1970. Atribut supergrupe bio je posve opravdan jer je Emerson bio klavijaturistička zvijezda Nicea, Greg Lake pjevač i basist King Crimsona, a Carl Palmer bubnjar Atomic Roostera. Već prvijencem »Emerson, Lake & Palmer« iz iste godine – koji je, rekoh, zapamćen po prvoj snimci sola sa zvukom Moog synthesisera – donio im je golem uspjeh kombinacijom progresivnog rocka s obvezujućim solima koja ističu virtuoznost, elemenata klasične glazbe i mračne atmosfere.
Sljedeći album »Tarkus« – na kojemu su dominirali Emersonov hammond B3 i sveprisutni Moog synthesiser – donio je apokaliptični epski instrumental naslovne teme i grupu predstavio kao golemu koncertnu atrakciju. Pokazao je to i sljedeći album »Pictures At An Exhibition« kao koncertna revizija klasične glazbe Musorskoga, uz improvizacije i slobodne razrade zadanih tema.
»Trilogy« je objavljen iste, 1972., godine, a E L P postaju opće prihvaćeni kao predvodnici progresivnog rocka. »Brain Salad Surgery« iz 1973. bio je novi bestseler, ali i mnogo ambiciozniji od prethodnika. Album, na kojemu E L P dograđuju svoj zvuk dodatkom novih slojeva sintesajzera i elektroničkih udaraljki kojima se postiže dojam glomaznih orkestracija, naišao je na pohvale i art-rock kritike i heavy metal publike koja je konačno prihvatila Emersonove klavijature (hammond i sintesajzere). S turneje koja je medijima bila zanimljiva po koncertima, ali i tonaži opreme, stigao je 1974. trostruki koncertni album »Welcome Back My Friends To The Show That Never Ends«, a potom – nakon poduže pauze – dvostruki »Works«.
Potonji je na svakoj strani LP-ja predstavio solo radove jednog od članova grupe te zajednička dva broja, među kojima i vrlo uspješnu »Fanfare For The Common Man«, obradu teme Aarona Copelanda. Uslijedili su i »Works II« – kao zbirka ranije neobjavljenih snimaka – i uspješna američka turneja, no nakon blijedog pokušaja ulaska u mainstream albumom »Love Beach« te »In Concerto«, ELP se razilaze. Nova inkarnacija u E L P je dovela bubnjara Cozyja Powella, a nostalgija i reizdanja albuma ključnih protagonista sedamdesetih potaknula je i ponovno okupljanje izvorne trojke, koja je 1992. snimila »Blue Moon« i ostala prisutna na koncertnoj sceni. Za kratko. Emerson je jednokratno okupio i staru postavu The Nice te nastavio snimati i objavljivati (posljednji album objavio je 2012.) no njegovi zlatni dani kao i dani prog-rocka zauvijek su bili za njim.
