Na današnji dan 14. listopada 1977. objavljeno je Bowievo novo remek djelo album “Heroes”.
Album „Heroes“ je u cijelosti tijekom srpnja i kolovoza 1977. sniman u berlinskom Hansa 2 studiju (negdašnjoj koncertnoj dvorani) unatoč željama diskografske kuće RCA da se Bowie vrati u Philadelphiju i snimi novi album na tragu isplativog plastic-soula „Young Americansa“. U studio je ušla ista ekipa koja je snimila „Low“: Alomar, Davis, Murray, Visconti i Eno a Bowie je doveo i novog gitaristu: sjajnog Roberta Frippa iz King Crimsona koji se s korijenima u rocku okrenuo avangardi te kao i Eno bio veliki eksperimentator. Rad u studiju je ovog puta prolazio bez napetosti jer David se gotovo posve riješio ovisnosti i vratio u fizičku i psihičku formu. Rezultat je bio da su se gotovo sve skladbe snimile „iz prve“. Iako je ponovljena formula prethodnika s dijelom pjevanih a dijelom instrumentalnih brojeva, „Heroes“ je bio, uvjetno rečeno, „rokerskiji“, imao čvršći vokal, bogatije teksture (posebice u „rockerskim“ brojevima) sa Frippom koji je sjajno lijegao uz Enoovu elektroniku te donio ravnovjesje između utjecaja Krautrocka (njegovog elektroničkog ogranka) i eksperimentalnog art-rocka. Uloga Briana Enoa na „Heroes“ je bila još značajnija nego li na prethodniku pa je i supotpisao četiri skladbe. Njegova uloga kreatora zvučne slike koja bi dočarala atmosferu Berlina u doba Hladnog rata bila je u stvaranju zvučnih tekstura sintesajzerima, kolažiranjem „bijele buke“ i ambijentalnih zvukova te procesiranim gitarama. Bowie je pak osim saksofona, gitara i klavijatura svirao i koto (tradicionalno japansko glazbalo nalik citri).
Prvi broj na A strani – „Beauty And The Beast“ – bio je od samog početka sjajna kombinacija Enoove elektronike (sintesajzera) i procesirane Frippove gitare; avant-rockerski broj s naglašenim ritmom (koji je dugovao iskustvu prethodnih očijukanja s funkom i soulom ali bio i predšasnik kasnijih brojeva poput brojevu brojevima poput „Fashion“) imao je tekst koji se mogao shvatiti i kao borba dvaju različitih osobnosti zarobljenih u jednom tijelu ili pak kao borba svjetla i tame, dobra i zla. „Joe The Lion“ je bio posveta performeru Chrisu Burdenu kao nabrijana gitarska tema (s Frippom u sjajnom izdanju) ozračena do srži Krautrockom te iznimnom Bowievom vokalnom izvedbom a „Sons Of The Silent Age“ sa Davidovim saksofonom iskorak prema kabaretskom iskazu i pogledom unatrag na strukturu brojeva poput „Superman“ ili „Space Oddity“ no s posve drugačijom zvukovnicom te pozadinskim vokalima na tragu Beatlesa i šezdesetih. Zaključna skladba na prvoj strani „Blackout“ je uključio i elemente synth-popa, Krautrocka i industriala uz kriptičan tekst.
Ključni broj na A strani bila je naslovna „Heroes“ za koju je Tony Visconti iskoristio sve četiri odsvirane Frippove verzije. Skladba je objavljena u rujnu kao udarni singl s albuma no, iako u vrijeme izvornog objavljivanja nije postala hit, kasnije je prepoznata i prihvaćena kao jedan od bezvremenih Bowievih klasika. I ona tekstom govori o podijeljenom Berlinu i dvoje ljubavnika koje je odvojio Berlinski zid. Glazbu su potpisali Bowie i Eno uz golemu ulogu Frippa koji je arhetipskom art-rock broju dao poseban kolorit uz upečatljiv riff, pumpajući ritam (kojeg su posvojili U2) i sintove (nadahnuće za mnoge kasnije bandove synt-popa). Za snimanje vokala Visconti je koristio nove studijske tehnike poput snimanja s tri mikrofona udaljena jedan od drugog koje je dalo poseban karakter Davidovom vokalu u skladbi bez klasičnog refrena.
Drugu instrumentalnu stranu otvorila je „V-2 Schneider“ kao izravna posveta Florianu Schneideru (ono V – 2 se naravno odnosi na njemačke rakete „fau“ serije iz Drugog svjetskog rata) utemeljitelju Kraftwerka. Obilata uporaba sintesajzera uz Bowiev procesirani vokal bez teksta te saksofon i pulsirajući ritam i gitarske naglaske bila je novi dokaz plodonosne suradnje s Enoom. Bilo je to još očitije u mračnoj ekspresionističkoj „Sense Of Doubt“ kao savršenom spoju jednostavnog dramatičnog klavira i Enoovih sintesajzerskih ambijentalnih dionica te „Moss Garden“ koja je logično slijedila za njom. Elementi japanske glazbe Bowievim korištenjem Kota (srasli s ambijentalnim Enoovim u broju bili su veoma utjecajni posebice kod Davida Sylviana) a Enoove ambijentalne rasplinute zvučne slike ključne za elektroničku ambijentalnu glazbu. „Neuköln“ posvećen istoimenoj berlinskoj četvrti treći je uzastopni ambijentalni instrumental s free-jazz saksofonom s bliskoistočnjačkim elementima (jer tamošnji stanovnici su mahom Turci) i sintovima kao upečatljiva ambijentalna vizija hladnoratovskog Berlina.
Zaključnu „The Secret Life Of Arabia“ potpisali su Alomar, Bowie i Eno. Bowiev vokal koji se podržan gošćom pjevačicom Antoniom Maass izdiže iznad gipke ritmičke podloge i Alomarovih gitarskih funkoidnih fraziranja i lelujavog sintesajzera , ovog puta ima i tekst pa je i svojevrsni povratak na stilistiku prve strane albuma.
Mada se na „Heroes“ susreću tipičan bowievski (široj publici itekako prihvatljiv) art-rock te eksperimentalni „ambijentalni“ brojevi, album je nakon prvotnih mlakih kritika prigrljen kao jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma. No slijedio je još jedan ništa slabiji projekt odnosno zaključni dio „berlinske trilogije“.
