Kraftwerk, odnosno ključni članovi utemeljitelji Florian Schneider i Ralf Hütter, negdašnji studenti glazbe na konzervatoriju u Düsseldorfu te dio znamenite lokalne eksperimentalne glazbene scene poznih šezdesetih koja je iznjedrila i Can i Tangerine Dream, ne samo da su pravi roditelji svih grana i grančica ovodobne elektronike već i jedan od najutjecajnijih bandova u povijesti popularne glazbe. Bez njihovog ekperimenta, pionirskog „robot popa“ kao spoja minimalističkog „robotskog“ i hipnotičkog ritma te melodijskih dionica sviranih isključivo elektroničkim glazbalima, ne bi bilo ni europskog electro popa, američkih novovalnih bandova poput The B-52’s, novog romantizma, Ultravoxa, Garyna Numana, Yazoo, Yello, New Order, OMD, Pet Shop Boysa…, newyorškog electro-funka ili „suicidalnog“ punka Alana Vege, hip-hopa, techna…
Ili, kako je to 1992. kazao znameniti otac detroitskog technoa Derrick May, „Kraftwerk su uvijek bili vrlo kultni, ali i vrlo detroitski (…) Ta glazba automatski privlači ljude kao neki plemenski zov. Zvuči kao da netko svira čekićem i čavlima“. Konačno i Simon Reynolds u svojoj „bibliji“ elektroničke glazbe odnosno ravea i dance kulture „Energy Flash (Energetski bljesak)“ u poglavlju posvećenom detroitskom technu veli: „Priča o technu ne počinje ranih osamdesetih u Detroitu, kako se često tvrdi, nego početkom sedamdesetih u Düsseldorfu, gdje je Kraftwerk izgradio svoju tvornicu zvuka studio „Kling Klang“ i izbacio pionirske sint-i-bubanj-strojne stvari, kao što su „Autobahn“, „Trans Europe-Express“ i „The Man-Machine“…“. Isto vrijedi i za sheffieldski iliti sjevernjački house kojeg su zvali i „bleep“ po elektro-sint motivu jednim prstom kojeg su patentirali Kraftwerk. Postrejverski „ambijentalni (ili inteligentni) techno“ – dakle techno koji nije prvenstveno za partyje već za kućno slušanje i „chill out“ – također je nadahnut remek djelima Kraftwerka. Konačno, amblematski album „inteligentnog techna“ nazvan „Artificial Intelligence“, nimalo slučajno na omotu ima i fotografiju Kraftwerkovog „Autobahna“.
Najkrače rečeno, Kraftwerk su nesumnjivo jedan od najutjecajnih bandova nastalih u sedamdesetima. Na prvijencu iz studenoga 1970. i „Kraftwerk 2“ iz siječnja 1972., snimljenih u produkciji studijskog maga Konrad „Connyja“ Planka, bili su tipičan izdanak eksperimentalnog njemačkog art-rocka/prog rocka/krautrocka okađenog i psihodelijom (posebice u temama „Ruckzuck“ i „Stratovarius“ s prvijenca te i „Klingklang“ s drugog albuma) te konkretne glazbe (musique concrète). Dvojac Ralf Hütter i Florian Schneider koji su band osnovali u Düsseldorfu 1970. na prvim se dvama albumima naime isključivo bavio zvučnim teksturama uz manipuliranje brzinom vrpce i korištenje Plankovih „krautrockerskih“ iskustava suradnjom s bandovima poput Cana ili Neu!-a. Albumi su bili bez nagovještaja kasnije tako tipičnih mantričkih melodija „isporučenih“ isključivo sintesajzerima, ritam mašinama i vokoderima odnosno sveobuhvatnom elektronikom u kojoj više nije bilo mjesta za „klasične“ klavijature, violinu, flautu, gitare, bas…. Albuma „Ralph und Florian“ iz listopada 1973. – posljednji u Plankovoj produkciji – najavio je buduću promjenu s postupnim uvođenjem elektronskih glazbala uz tradicionalne instrumente poput čembala, gitare, basa, orgulja… Bio je na pola puta između eksperimentalnog krautrocka i budućeg elektroničkog minimalizma koji će, dolaskom Wolfganga Flüra 1974. i Karla Bartosa godinu kasnije, obilježiti zvukovnicu najpoznatije i najdugovječnije postave Kraftwerka.
„Autobahn“ – ključni album u genezi banda (s pridošlicama Wolfgangom Flürom a ubrzo i Karlom Bartosom koji se pridružio na promotivnim turnejama) odnosno, po mnogima, pravi početak Kraftwerka – objavljen je u studenome 1974. Nadahnut vožnjom po njemačkom autoputu, „Autobahn“ je donio potpuni odmak od krautrocka u korist pionirske ambijentalne elektronike („Mitternacht“, „Morgenspaziergang“), repetitivnih ritmova kombiniranih sa snimkama zvukova prometa te riffova. Rezultat je bila nova potka hipnotičkog pulsirajućeg ritma a jedini konvencionalni instrumenti bili su Bartosov bas i gitara. Naslovna tema koja se protegnula na 22 minute uz vokalne dionice, zvučne efekte i glazbu koja slikovito opisuje doživljaj dugačke (monotone) vožnje autoputom svojevrsna je minimalistička „elektronička simfonija“ koja je – za divno čudo – u skraćenoj verziji postala i hit singl s obje strane Atlantika te katapultirala band na poziciju ultimativne ikone avangardnog popa. „Autobahn“ je, uzgred rečeno, bio pravi burevjesnik kasnijeg electro popa ranih Depeche Mode ali i electro-funka, ambijentalne elektronike…
Nakon uspjele promotivne turneje „Autobahn“ s četvorkom koja je na sceni gotovo isključivo svirala elektronička glazbala Kraftwerk ulaze u studio te u listopadu 1975. objavljuju „Radio-Activity“. Konceptualni album snimljen u cijelosti elektroničkim glazbalima za temu je imao radijsku komunikaciju što je logično dovelo do obilate uporabe oscilatora koji su imitirali pucketanja i smetnje u prijenosu , trenutaka „cageovske tišine“ (kako ju je nazvao kritičar Jason Ankeny)te korištenje Vako Orkestron klavijature kojom su dobili zvuk orgulja te gudača i zbora. Najočitije u uvodnom broju „Radioactivity“ koji počinje pucketanjem Geiggerova brojača. Tu su dakako i elektronička glazbala iz vlastite kućne radinosti predstavljena ranijhe na turnejui te sintesajzeri (Minimoog, ARP Odyssey…), nezaobilazni vocoder… Naslovna tema, prvi broj u kojem pjevaju na engleskom, rasni je komad minimalizma budućeg electro-popa dok je u minijaturi „The Voice Of Energy“ korištenjem vocodera prvi put predstavljen „robotski glas“ koji će se kasnije javljati na gotovo svakom albumu.
U ožujku 1977. objavljuju „Trans-Europe Express“, kao i prethodnici sniman u njihovom „Kling Klang“ studiju u Düsseldorfu; novi konceptualni projekt na tragu prethodnika no s još naglašenijim (pop) melodijama i plesno podatnim hipnotičkim ritmovima. Tema albuma je putovanje vlakom Europom odnosno Europa i njene suprotnosti iskazane kroz ambijentalno meditativne melodije (uz obilato korištenje novog sekvencera) u kojima se sučeljavaju romantične vizije i stvarnost. Primjerice teme „Franz Schubert“ i „Europe Endless“ sa zavodljivim pulsirajućim ritmom i melodijom su svojevrsna posveta „staroj Europi“ dok su brojevi poput „The Hall Of Mirrors“ (koja je bila „mračnija“ te, po tvrdnji Hüttera i Schneidera autobiografska) i razigrane „Showroom Dummies“ (koja je dobila i verziju na francuskom jeziku) govorile o višeslojnim identitetima. „Trans-Europe Express“ je bio iznimno utjecajan, svakako najpoznatiji po megahitu Afrika Bambaataae „Planet Rock“ koju se obilato naslonio na „Trans-Europe Express“ no bio je itekako poticajan i za Davida Bowiea i Iggyja Popa u njihovoj „berlinskoj fazi“ (simpatije su bile uzajamne pa ih na albumu čak Kraftwerk izrijekom spominju), Joy Division, Siouxsie & The Banshees (koji su snimili svoju uspjelu verziju „The Hall Of Mirrors“), Radiohead za rad na „OK Computers“ te brojne post-punk i art-rock bandove, izvođače hip-hopa i industriala ili pop-zvijezde poput Madonne.
„The Man-Machine“ izlazi uz svibnju 1977. s čuvenim omotom nadahnutim El Lissitzkyjem i temom otuđenja u robotiziranom, automatiziranom svijetu bliske budućnosti. Uvodni broj „Robots“ – jedan od najpoznatijih brojeva u opusu Kraftwerka – ali i zaključni naslovni broj izravno govore o „robotiziranom“ svijetu iliti odnosu između ljudi i tehnologije. Ponudili su uz onaj dobro znani robotizirani vokal i čuveni sintesajzerski riff i plesni ritam koji su – posebice kod „Robots“ – bili idealan poučak za niz synth-pop bandova. Skladbe poput „Neon Lights“ su pak bile gotovo romantične elektroničke pop teme a, kao i užurbani „Metropolis“ , govorile su gradovima budućnosti dok je „The Model“ – još jedan od udarnih brojeva u opusu Kraftwerka – dao ironični komentar celebrityja novog doba. Uzgred, instrumentalni „rasplet“ teme nije teško prepoznati kao jedno od nadahnuća za orgulje Stranglersa a cijelu temu kao vraški bitan poticaj za brojne grupe synth-popa koje su slijedile.
