Preminula je još jedna ikona pop scene šezdesetih – Marianne Faithfull. Rođena 29. prosinca 1946., polovinom šezdesetih bila je poznatija po burnoj vezi s Mickom Jaggerom te kao „Sister Morphine“ nego li po svojoj pjevačkoj karijeri. Iznimka je bio veliki hit „As Tears Go Bye“ koji je snimila prije Rolling Stonesa te nekoliko singlova poput „Come And Stay With Me“, „This Little Bird“ i „Summer Nights“.
Nagovještaj njenog kasnijeg tekstopisačkog i skladateljskog talenta bila je suradnja s Jaggerom i Richardsom na „Sister Morphine“; skladbi koju je snimila 1969., a Rolling Stones objavili na svojem albumu „Sticky Fingers“. Heroinska ovisnost glavni je razlog za desetogodišnju pauzu, no nakon dva osrednja albuma – povratničkog „Dreaming My Dreams“ 1977. i „Faithless“ iz 1978. – najprije singlom „The Ballad Of Lucy Jordan“ a potom 1979. fascinantnim albumom „Broken English“ iz 1979. pokazuje novu izvođačku i autorsku zrelost.
Njen sugestivni promukli glas, iznimne izvedbe poput covera standarda Johna Lennona „Working Class Herro“, autorski brojevi poput „Why D’ya Do It?“ te uspješno posvojena izravnosti punka – čemu je kumovao i brak s Benom Brierlyjem iz punk grupe The Vibrators – i aranžmani electro-new wavea, albumu su zajamčili podršku kritike. No sljedeći „Dangerous Acquaitances“ (1981.) i njegov nasljednik „A Child’s Adventure« (1983.) bili su slabiji od prethodnika čije su se formule držali. Istovremeno, Marianne Faithfull suočava se s još jednom u nizu brojnih kriza: ovisništvom, narušenim zdravljem i raspadom braka. „Strange Weather“ iz 1987. ponovno je album novih početaka snimljen za njene veze s piscem Giorgiom Dellom s kojim je živjela u Massachusettsu. Album je donio uspjele verzije skladbi Toma Waitsa, Boba Dylana, Leadbellyja, Doca Pomusa i Williea Dixona no godinu kasnije uslijedio je izgon iz Amerike.
Nastanivši se u Irskoj posvetila se pisanju autobiografije »Faithfull« a sljedeći album „Blazing Away“ iz 1990. donio je snimka reprezentativnog njujorškog koncerta s impresivnim gostujućim glazbenicima poput Dr.Johna, Marca Ribota ili Gartha Hudsona te njenog starog suradnika i koautora većine skladbi Barryja Reynoldsa. Studijski „Secret Life“ iz 1995. zabilježio je pak suradnju s Angelom Badalamentijem koji je potpisao raskošne orkestracije i skladao pseudofilmske teme.
Tri sljedeća albuma – „20th Century Blues“ iz 1997, „The Seven Deadly Sins“ iz 1998. te „Vagabond Ways“ iz 1999. – bili su pak uspjeli ulazak u brechtijanski kabaretski prostor skladbi Kurta Weilla. „Kissin’ Time“ iz 2002. projekt je pak također uspjele suradnje s vodećim američkim i engleskim glazbenicima i autorima poput Becka, Billyja Corgana (Smashing Pumpkins), Jarvisa Cockera (Pulp), Davea Stewarta (Eurythmics) i Damona Albarna iz Blura, koji su dali novu dimenziju njenom oporom no sugestivnom vokalu. „Before The Poison“ snimljen je 2003. no objavljen 2005. a slično zamišljen kao autorska suradnja s Nickom Caveom , Damonom Albarnom , Mickom Harveyom… „Easy Come Easy Go“ iz 2009. bio je svojevrsni nasljednik prethodnog albuma s cover verzijama i kolaboracijama izvođača poput Cavea, Antonyja iz Antony And The Johnsons, Jarvisa Coockera iz Pulpa te Rufusa Wainwrighta.
„Give My Love To London“ objavljuje 2014. Bio je njen najbolji album u dvijetisućitima obilježen autorskim suradnjama s Nickom Caveom, Annom Calvi, Edom Harcourtom, Patrickom Leonardom i Tomom McRaeom. U studiju se uz gudače našla i sjajna glazbenička ekipa: Harcourt, Adrian Utley, Dimitri Tikovoi, Rob i Warren Ellis. Nick Cave je bio koautor sjajne „Deep Water“ i autor – još bolje! – „Late Victorian Holocaust“ a Roger Waters „Sparrows Will Sing“… Standard Hoagyja Carmichaela „I Get Along Without You Very Well“ bio je izvrsno posvojen kao kabaretski broj nadahnut njemačkim kabareima iz vremena Weimarske republike. Dvije godine kasnije slijedio je koncertni „No Exit“ a onda studijski „Negative Capability“ s autorskim brojevima i coverima (Dylan, Pretty Things…).
„She Walks In Beauty“ iz 2021. bio je album na kojem nije pjevala već recitirala (vraški sugestivno) jedanaest omiljenih pjesama Keatsa, Byrona i Shelleya na ambijentalnoj glazbenoj podlozi Warrena Ellisa, Enoa i Cavea.
Marianne Faithfull je ostvarila čudesnu karijeru u „poznim“ godinama s niskom albuma koji ulaze na svaki ozbiljan popis najznačajnijih i najuzbudljivijih izdanja posljednjih nekoliko dekada.
