IGatuzo su očito mnogo uspješniji od „prezimenjaka“ Gennara Gattusa na klupi Hajduka! Jer i friški album „Subota“ na etiketi PurpleCat Recordsa zamišljen je i odrađen bez mane. Da si dodam malo soli na vlastitu „hajdučku ranu“, za razliku od Gennarovog Hajduka tog istog kobnog dana na Poljudu.
Uvodna „Ptica“ najbolji je dokaz tome kao broj s rasnom melodijom, praskavom Šiljinom gitarom i solom, poslovično moćnom ritam sekcijom bubnjara Gorana Martinjaka i basiste Ivana Martinčića te podrškom klavijatura Dejana Slak-Sleyka koji je albumu bitno pridonio svirajući mellotron, organ, clavinet i moog. Album snimljen u živo u produkciji Damira Trkulje (DT) Šilje očekivano je podsjetnik na onaj temeljni postulat banda: energija onog čistog „organskog“ rocka lišenog lickanja i naknadne studijske alkemije s korijenima u garažnim šezdesetima.
Naslovna „Subota“ stoga je tipičan komad Gatuzovog „rokanja“ vođenog Šiljinom gitarom (koja na trenutak možda čak lucidno ulazi u prostor riffa „Let’s Spend The Night Together“ kao ideje vodilje) kao i „Treba mi vremena“; novi beskompromisni komad adrenalinskog rocka koji kao da je došao iz šezdesetih. Ili novovalnih ranih osamdesetih koji su se na njega pozivali. Ovog puta bez podrške klavijatura no s podebljanjem melodije pozadinskim vokalima.
Jednostavna mantrička „Možda sutra“ donosi smirenje no i ona s energetskim nabojem te istaknutom Šiljinom gitarom dok je „Pas“ prava balada začinjena zvečećom gitarom, neizbježnim solom te klavijaturama. U žustru „2007.“ uvodi saksofon Marina Živkovića a zvučna slika – koje se ne bi posramili ni Stonesi ni Who – je obogaćena klavijaturama, unisonim vožnjama te neizbježnim gitarskim solom. „Izgubljena djeca I“ kreće furiozno i ne usporava do kraja broja, uz istaknutu ulogu ritam sekcije te zgodnu repetitivnu gitarsku frazu, solo i naglašenu ulogu podrške Slak-Sleyka. „Izgubljena deca II“ posve je drugačiji možda i neočekivan atmosferski broj s pozadinskim vokalima i efektnim gitarskim naglascima. Minijatura „OZ“ u kojem od početka skladbe bitnu ulogu ima Živkovićev saksofon nova je laganica: dokaz da Gatuzo može i u drugom žanrovskom polju. „Ona zna“ ulogom saksofona i klavijatura uz Šiljinu gitaru kao da priziva i nešto od čarolije E-Street Banda združene sa poetikom Stonesa. U zaključnu „Ovaj zvuk je sve što znam“ uvode pak sporovozni bas i bubanj prije gitarske eksplozije i nove energetske bombe s melodioznim refrenom nakon koje slijedi novo smirenje. Slaganje laganih dionica – pa i upečatljivog instrumentalnog dijela s gitarskim jecajima, žestokim uletima i basom – daje broju odlični dramaturški naboj. Baš primjeren za kraj albuma.
