Na današnji dan 26. lipnja 1970. objavljen je treći studijski album Free „Fire And Water“.
„Free su bili jedan od najoriginalnijih bendova u povijesti britanskog rocka. Razvili su se iz blues booma sredinom šezdesetih, stvorivši dvojicu najuglednijih britanskih glazbenika tog vremena, pjevača Paula Rodgersa i gitaristu Paula Kossoffa“.
Ova tvrdnja uglednog rock kritičara Lestera Bangsa (koji se našao u zborniku „Heavy Metal“) donekle je pretjerana no Free – osnovani 1968. u Londonu – su stekli odano sljedbeništvo zahvaljujući svojim neprestanim nastupima na kojima su upravo Rodgers i Kossoff bili glavne zvijezde. Zapravo, sve do 1970. kad izlazi treći studijski album „Fire And Water“ a skladba „All Right Now“ postaje globalni mega hit, Free su bili daleko od statusa vodeće britanske hard-blues rock družine no ipak i danas vrijedni pažnje.
Na sceni su se pojavili još kao tinejdžeri (basist Andy Fraser je imao svega 15 godina, Kossoff 17 a Paul Rodgers i bubnjar Simon Kirke 18) i jedva koji mjesec nakon prvog nastupa ušli u studio 1968. na snimanje prvijenca „Tons Of Sobs“. Album objavljen u ožujku 1969. bio je tipičan izdanak drugog vala britanskog blues booma. Uostalom Fraser je već tada svirao u Mayallovim Bluebreakersima i bio pulen Alexisa Kornera što im je zasigurno pomoglo doći do ugovora s Island records. Album je producirao Guy Stevens (znan kao producent Mott The Hoople te kasnije i Clashovog „London Calling“) dok je materijal mahom bio već predstavljen na koncertima kao nepromjenjiva set lista tadašnjih nastupa. Sa veoma skromnim budžetom za snimanje Stevens se odlučio za minimalističku produkciju i sirov zvuk (album je snimljen u svega par dana) što je, uz iznenađujuće dobar materijal mladog benda, pretvoreno u jedan od aduta albuma. Unatoč mladosti Free na prvijencu pokazuje zavidnu razinu muziciranja ali i energiju te odlučnost i dosljednost u svojoj viziji hard-blues rocka koji se – rođen u isto vrijeme kad i onaj Led Zeppelina s kojim se mirne duše mogao suočiti – pokazao veoma utjecajnim u godinama koje slijede.
Korak dalje su otišli na drugom albumu „Free“ snimljenom i objavljenom 1969. Prije ulaska u studio Free su stalno bili na turnejama što je doprinijelo usviranosti (svakako i izražajnijem i zrelijem rhythm and bluesom ozračenom Rodgersovom vokalu) i energičnosti banda ali i još boljim autorskim suradnjama Rodgersa i Frasera koji su brojeve brusili i dorađivali na koncertima. No veće autorske ambicije i zahtjevi za disciplinom nisu baš naišli na odobravanje preostale dvojke pa se prije ulaska u studio (i neuspjelog pokušaja nastavka suradnje s producentom Stevensom) band gotovo razilazi. Stvar je spasio Chris Blackwell vlasnik Island recordsa koji je izgladio sukobe a kao producent uspio vješto balansirati sporije jednostavnije brojeve s agresivnim brzim blues-rock temama što postaje standard i kasnijih albuma. Mada ga se drži nešto slabijim od mladenački napaljenog prvijenca album je dao veoma dobre „I’ll Be Creepin’“ kao sporovozniji blues-boogie s odličnim Rodgersom i Kossoffovom solom, „Songs of Yesterday“ , „Trouble On Double Time“, „Woman“, „Broad Daylight“… Na svima je očit i značaj Frasera kao basiste budući da gotovo preuzima ulogu ritam gitariste (što i nije baš oduševilo Kossoffa koji je na prvijencu imao odriješene ruke). Sve do odlaska Rodgersa Free su i početkom sedamdesetih – posebice na albumu „Fire And Water“ – bili uzdanice britanskog hard-rock bluesa i – pokazalo se – kao Led Zeppelin s prva dva albuma, iznimno utjecajni u desetljećima koja su slijedila.
