Gordan Penava Pišta je to doista zaslužio: album prvijenac njegovih Hard Time „Kiss My Ass And Go To Hell“ konačno je – kao još jedan obljetnički remasterirani diskografski projekt Croatia recordsa – nakon 35 godina dostupan fanovima na svim streaming servisima. Godinama prisutan (bolje je kazati mahom „nedostupan“) samo kao LP izdanje i na kazeti odavno je rijetka roba u prodavaonicama ploča. Naime, bio je jedan od posljednjih vinila koje je (u Češkoj) tiskala Croatia records i to u nakladi od 500 primjeraka i 1200 kazeta. Bilo je to i tada preskromno za band koji je brzo stjecao publiku a tijekom devedesetih zahvaljujući najvećim dijelom vještom Pišti koji je temeljio i vodio emisije posvećene hard rocku i metalu na radiju i televiziji, bio gotovo pa istoznačnica za te žanrove.
Ako se u vrijeme izvornog objavljivanja albuma dijelu famozne „generalne publike“ Hard Time činio anakronizmom, danas ponovo otkriva svoje pravo lice. Naime početkom devedesetih hard rock – mada možda najžilavija od svih žanrovskih vrsta – negdašnju je veliku popularnost unatoč mega popularnim imenima poput Iron Maidena, Guns N Roses ili Bon Jovija, dobrim dijelom „prepustio“ novome valu. Posebice na ovim našim prostorima. No Pišta i Hard Time su možda baš zbog toga stekli kultnu sljedbu „metalaca“ i „hard rockera“ željnih „starog dobrog nabrijanog zvuka rocka“.
„Kiss My Ass And Go To Hell“ je naime bio snimljen baš po njihovom guštu. Uvodna „Aint No Money“ kao prvi singl ali ujedno i broj čiji je video emitiran na tada prestižnom HM programu MTV-ja „Headbangers Ball“, bila je rasni hit. Muskulativan broj s Pištom kao glavnim vokalom i pozadinskim vokalima, imao je upečatljiv riff (reklo bi se kao svaki „realrockerski“ broj), gitarski brzoprstićki solo… Slijedeća i “Hit And Run“ imala je pak manijakalno ubrzanje i takav solo Bruna Kovačića no cijeli broj je građen na čvrstom bubnju Nevena Mlinarića Mlinke.
Uzgred rečeno, možda je upravo ovaj broj dokazni materijal u korist Bruna Kovačića kojem su – zbog Valjka i suradnji s Gibonnijem – znali govorili da „nije pravi rocker“. Pokazao je to i njegov autorski prinos albumu „Ride With Me“ s izvrsnim reskim gitarskim riffom i zaraznim refrenom po uzoru na američke hard/heavy bandove. „I’m Going Down“ , „She Don’t Give A Damn“ sa gitarom Maria Zidara su zamišljene i odrađena kao klasični hard-rockeri koje je mogao mirne duše posvojiti bilo koji hard rock band odgojen na boogieu. „I Gotta Go“ kombinira laganije epizode s paklenom vožnjom gitare ne zaboravljajući da žestini i ritmu treba i solidna melodija i gitarski solo Bruna Kovačića. Balada „Gimme Some More“ kao svojevrsna žanrovska obveza uvrštavanja barem jedne laganice na album, više je no solidan broj naslonjen na Zeppeline i šprance HM stadionskih balada. „Everybody Wants To Be Alone“ je akustičarski blues a „Kiss And Tell“ kao pak amplificirani blues „za rezanje vena“ s Brunovom gitarom. I „She’s Got“ se može svrstati u kategoriju bluesy-rock gitarskih „brijačina“ . „Don’t Scream And Shout“ je zgodna kombinacija a capella uvoda i gitarskog raspašoja uz himnički zborni refren idealan za stadionske happeninge. Zaključni naslovni broj kao da su snimili Motorhead jer riječ je o bezgrješnom brzacu.
Veliki broj skladbi s ovog albuma postali su koncertni standardi no sada ih svakako vrijedi slušati u originalnom izdanju.
