Još jedan briljantni Macca
PAUL MCCARTNEY
The Boys Of Dungeon Lane
Još jedan novi – i to sjajan – album u autorskom i izvođačkom portfelju Paul McCartneya iznova potvrđuje da u njegovoj „svići“ ne samo da još ima ulja koje može tinjati već da je svjetiljka puna napalma zbog kojeg je Paul sposoban za prave požare. Baš kao nekada. Ne samo u vrijeme mitskih Beatlesa, niti „samo“ na početku samostalnog djelovanja sa fantastičnim solo albumima već i tijekom karijere s Wingsima i svemu što je radio nakon njihovog raspuštanja.
Paul je u svoje albume uvijek unosio i – moglo bi se tako kazati – autobiografsku notu. Ne kao faktografsku činjenicu već kao odraz onoga što se i njemu i oko njega događalo. No – čini se – nikad više i izravnije nego li na friškom albumu. Konačno, i naslov albuma „The Boys Of Dungeon Lane“ – kao i u nekim drugim znanim adresama koje su u povijest ušle kao pjesme Beatlesa – govori o (još jednom) liverpulskom toponimu i gradskom simbolu.
Album se potom može shvatiti i kao logičan nastavak recentnijeg niza. Dijelom stoga što je Paul na njemu počeo raditi neposredno nakon „McCartney III“ (onog znanog pandemijskog iliti „corona“ albuma) i to s istim producentom. Valjda želeći da i novi projekt bude odrađen kao da nastaje „na dah“; spontano i kao – manje-više – „uradi sam“ glazbeni poduhvat- Ovo „uradi sam“ se naravno odnosi na činjenicu da je ponovo Paul odsvirao – uz povremena „gostovanja“ poput Ringa za bubnjevima i mikrofonom u „Home Of Us“ te s tamburinom „As You Lie There“, trubača Mikea Davisa ili back pjevačica koje su mu dale ruke: Chrissie Hynde i škotske kantautorice Sharleen Spiteri. Malo je „ruke dao“ i producent Andrew Watt.
Da je snimio samo uvodnu „As You Lie There“ Paul bi zaslužio palac gore. Zarazna melodija refrena, vokal kojem su osamdesete godine dale iznimnu patinu ali nisu zatrle znanu „rokersku“ snagu , savršeno složene gitare (posebice solo) u suglasju s klavijaturom… i eto već na samom početku pjesme koja nosi sve odlike Maccainog rukopisa. „Lost Horizon“ je čistokrvni amerikanizirani „roker“ kojem gitara daje glavni ton i jamči karakter kao čista suprotnost emocijama nasaftanoj laganici „Days We Left Behind“, Skladbi nabijenoj nostalgičnim prisjećanjem na početke banda i poznanstvo s Johnom i Georgeom. Savršeni pozadinski vokali, akustična gitara i klavir ali i Paulov „drhtavi“ glas naglašavaju emocionalnu ispovjednu uvjerljjvost broja. „Ripples In The Pond“mogla je biti i štogod iz hitoidne ostavštine Wingsa. Uzgred rečeno, velikog banda koji možda u „ona vremena“ nije djelovao tako dobro kao danas. „Mountain Top“ ogrnuta psihodelijom u duhu je „Magical Mystery Toura“ podebljanog rockerskom ambalažom dok je „Down South“ rasna posveta američkom Jugu i nešto što bi dobro leglo „pokojnim“ Traveling Wilburysima, „We To“ je zacijelo posveta izgubljenima bližnjima – Lindi, Paulu i Georgu. „Come Inside“ je gitarski nabrijan „roker“ zavodljive fraze/riffa, „Never Now“ ima u sebi ugrađen – ne samo zbog gudača – i gen Beatlesa (kao i duet s Ringom u „Home To Us“ u kojoj je malo i poetike Jeffy Lynna) a „Life Can Be Hard“ dolazi kao čarobni folky (u maniri Georgea Martina) biser koji se također može shvatiti kao podsjetnik na Beatlese. „First Star Of The Night“ je bliski rođak brojevima a la „Blackbird“, „Salesman Saint“ – s upečatljivom trubom – autobiografski je zapis i posveta ocu a zaključna „Momma Gets By“ nježni klavirski broj s raskošnim „martinovskim“ gudačima. Kao doista veliki finale velikog albuma.
