The Jam su karijeru počeli 1972. u Wokingu svirajući covere mod standarda i R&B-ja šezdesetih u lokalnim klubovima, a 1976., kada mnogi punkeri tek započinju držeći – kako je tada propagiralo i neslužbeno punk-glasilo fanzine „The Sniffin’ Glue“ – da su „tri akorda dovoljna za band“, bili su već i grupa s bogatim repertoarom i vlastitim autorskim materijalom. Žestoki koncerti i skladbe u kojima su se miješali utjecaji ranih The Who i Kinksa ali i energija Sex Pistolsa, priskrbili su im kultno sljedbeništvo. Uz sjajnu ritam sekciju basistu Brucea Foxtona i bubnjara Ricka Bucklera u prvom planu je bio pjevač, gitarist i autor Paul Weller.
Prvijenac „In The City“ objavljen je na etiketi Polydora 8. svibnja 1977. Kod dijela kritike proglašen je tek zagovorom mod-revivala, a Jam kopijama The Who. Tome su svakako kumovala posezanja za ikonografijom mod pokreta, poetika bliska ranim radovima Who i Kinksa ali i Wellerova Rickenbaker 330 gitara te scensko „naslanjanje“ na eskapade Petea Townshenda. Bila je to kishitrena ocjena. Jer golema većina kritičara s pravom je hvalila Wellerov autorski rukopis i neupitnu energiju grupe koju se moglo shvatiti i kao bitnu kopču koja spaja brit-pop šezdesetih i punkersko-novovalna vremena.
Album je dao niz pravih bisera: naslovnu temu kao hit-singl te teme poput „Bricks and Mortar“ i „Away From The Numbers“ . Karakterizirala ih je punkerska energičnost, rasne melodije i riffovi kao pozajmice gitarskog rukopisa Petea Townshenda te tekstovi koji su zrcalili mladenačke frustracije i gnjev tipične za punk i new wave.
Sljedeći „This Is The Modern World“ objavljen u studenom iste godine (kasnije uz prvijenac objavljen i kao dvostruki album) bio je tek nešto slabiji no „All Mod Cons“ iz studenog 1978. ponovno predstavlja grupu i Paula Wellera u zavidnom izdanju. Wellerovi su tekstovi, naime, bili britki komentari o show-businessu kao u „To Be Someone…“, pronicljiva zapažanja britanskog društva u skladbama „In The Crowd“ i „A Bomb In Wardour Street“ te žestoke političke kritike. Najbolji primjer bila je skladba „Down In The Tube Station At Midnight“, koja je govorila o antiimigracijskoj britanskoj rasističkoj politici (vraški aktualnoj i danas). Album je ujedno svojim eksplozivnim riffovima i Wellerovom brit-pop poetikom potaknuo i pravi mod revival.
Sjajni album „Setting Sons“ iz studenog 1978. objavljen nakon američke turneje gdje su bili predgrupa Blue Öyster Cultu potvrdio je Wellera kao jednog od najznačajnijih skladatelja na britanskoj sceni, autora sposobnog za intimna promišljanja o iznenadnoj slavi, kritičke opservacije o trajnom britanskom klasnom sukobu, ali i kao skladatelja rafiniranih pop melodija.
Album je dao niz zgoditaka poput „Eton Rifles“, „Little Boy Soldiers“, „Thick As Thieves“, „Wasteland“, ali opet i jednu obradu soul standarda, ovoga puta „Heatwave“ te odličan cover „David Watts“ kao hommage Kinksima.
Hvalospjevi kritike te najave da će The Jam biti perjanici „novog rocka“ u osamdesetima potvrdio je album „Sound Affects“ iz studenog 1979. Prethodio mu je megahit „Going Underground“, a sa samoga albuma skinuti su uspješni singlovi „Start!“ i „That’s Entertainmet“ (koja se u uvodu naslanja i na Harrisonovu “My Sweet Lord”).
Godinu kasnije Jam su ponovno uspješni No.1 singlom „Town Called Malice“ koji stiliziranim soulom na tragu Motownove produkcije šezdesetih najavljuje album „The Gift“: uspjeli projekt rock-soula snimljen s gostujućim saksofonistom Keithom Thomasom i trubačem Steveom Nicholom.
Uslijedila je koncertna promocija albuma, no Weller je najavio odlazak iz grupe. S oproštajne turneje objavljen je koncertni „Dig The New Breed“, a nakon hit singla „Beat Surrender“ Jam se razilaze. Weller je osnovao The Style Council a onda započeo sjajnu samostalnu karijeru a Bruce Foxton – nakon blijedih solo albuma – priključio se Stiff Little Fingers.
Za fanove koji nemaju studijske i koncertne albume iz „realnog vremena“ prava nabavka je „The Jam Collection“; dvodijelni je CD s 25 manje poznatih skladbi i B-strana singlica te svojevrsno prošireno izdanje zbirke „Extras“ iz 1992. Objavljivanje te kompilacije isključivo Wellerovih skladbi bilo je potaknuto njegovom kultnom pozicijom na britanskoj sceni 90-ih i ugledom jedne od najutjecajnijih figura britpopa. Kompilacija je logičan nastavak zbirke „Greatest Hits“, na kojoj su se, osim zgoditaka s albuma, našle i singl-uspješnice. Za one hard-core fanove objavljen je „Direction Reaction Creation“ kao peterodijelni je box kojim je obilježena dvadeseta obljetnica objavljivanja nastupnog albuma, a osim svih kronološki složenih studijskih snimaka, pridodane su i 22 prije neobjavljene skladbe. Alternativne verzije i demo-snimke našle su se na cijelom jednom CD-u.
