Na današnji dan 15. kolovoza 1969. počeo je legendarni rock festival Woodstock. Bio je i ostao naprosto “the festival” iako je Monterey Pop Festival (meni omiljeni) bio sjajan s iztniumnim nastupima Hendrixa, Janis Joplin, Jefferson Airplanea, Otisa Reddinga, Mamas & Papas… a Isle Of Wight dao senzacionalnu svirku The Who.
Woodstock, legendarno događanje hipijevskog naroda naime nije samo trajna činjenica upisana i u najpovršnije preglede rock and rolla već fakat koji, unatoč različitim čitanjima, godinama kasnije jednako titra emocionalne žice i zadrtih nostalgičara i klinaca koji tek otkrivaju „otajstvo rock and rolla“. Zapravo, ispod prvog sloja mita o Naciji Woodstocka stoji prilično jednostavna faktografija. U zacijelo najjezgrovitijem prikazu povijesnog događanja na Yasgurovoj farmi iz pera Johna Morthlanda (u Rolling Stoneovoj „Ilustriranoj povijesti R’n’R“) stoji zapisano da je trodnevni „Woodstock Music and Art Fair“ unatoč katastrofalnoj organizaciji, upadu par stotina tisuća „hodočasnika“ bez ulaznica, nestašici pitke vode i hrane, diluvijalnom blatu i monsunskoj kiši koja je plavila ionako improvizirana hranilišta, garderobe, nužnike… ipak bio doista vikend „glazbe, dobrih vibracija i utopijske nade da se može promijeniti svijet“. Naravno, da su trava, acid trip i alkoholna sumaglica bili jednako očekivani nusproizvod kalifornijskog pohoda na Istok, no festival je prošao gotovo bez incidenata. Promovirajući, kako je to zapisao David Rubel, ideju „posvete zajedništvu“ i utopijskom zanosu bratstva i solidarnosti.
Činjenica da se san rasplinuo svega koji mjesec kasnije u košmaru nasilja Altamonta, korporacijskom cijeđenju profita i fizičko upokojenje mitskih protagonista cool acid testa, (smrt Hendrixa, Joplinove, Pigpena, Mame Cass, Ala Wilsona…) nije umanjila značaj Woodstocka. Dapače, Woodstock je zaista bio medijski fokusiran (Oscarom nagrađen film, bestselerski trostruki album…) simbol hipijevštine i, što je zgodno primijetio jedan duhoviti cinik, „spomenik svemu što je valjalo u pokretu (hlače zvoncare, cvjetni deseni, sloboda, razvrat)“… No prije i poslije svega on je bio više od festivala, više od rutiniranog koncerta i više od samoposvete generacije uvjerene u djelatnost doktrine „make love, not war“.
Zašto? Ponajviše zbog slučaja koji je, kako to obično biva, umjesto umišljaja odgovoran i za pravo vrijeme i pravo mjesto. Ipak, samo budale mogu preskočiti i očitu činjenicu da je naknadno čitanje Woodstocka ogrnuto mitskim omotačem i nostalgijom, festivalu dalo značaj trajnožareće ikone rocka i njegove supkulture. Woodstock je naprosto postao točka u koju se projiciralo sve ono što je, uz mnogo manju ili nikakvu medijsku pažnju, prethodilo razvikanom vikendu na Yosgurovoj farmi.
Potom, za kuhanje supkulturne čorbe hipijevštine i undergrounda, daleko su značajniji San Francisco i događanja u Filmoreu ili pak u četvrti Haight-Ashbury… nego li sam Woodstock. Ako ćemo pravo, iako dobrim dijelom zamišljen kao invazija kalifornijskih perjanika na Istočnu obalu, Woodstock festival je prilično šugavo predstavio ključne protagoniste uzavrele scene San Francisca. Grateful Dead su svojim nastupom „prdnuli u vjetar“, nastup Janis Joplin je više nego skromno zabilježen samo na filmu, Jefferson Airplane su bili ispod svojih visokih standarda – a posebice nastupa na Monterey Pop festivalu – dok je Joni Mitchell s popisa izvođača otpala u zadnji čas… Ipak.
Ni u vrijeme obljetničkih woodstockovskih repriza kao ni decenijama unatrag nije presudno tko jeste ili nije nastupio na pozornici festivala. Mit o Woodstocku – kao svaka legenda – pojeo je vlastitu faktografiju, a medijska nadgradnja, kao nekoć usmena predaja, odredila je pravila prosudbe. Joni Mitchell i njezina himnička posveta Woodstocku (skladbu „Woodstock“ objavila je 1970.) stoga i danas i jučer bolje kotiraju u pojmovniku Nacije Woodstocka nego li, recimo, Creedence Clearwater Revival koji su, prema tvrdnjama mnogih, na sceni Woodstocka odradili jedan od svojih najboljih koncerata. No CCR nema ni na filmu ni na koncertnom albumu (snimka se na CD-u pojavila tek pedeset godina kasnije!), niti u šarenom medijski napuhanom balonu woodstockovskog mita kao, uostalom, ni čitave liste više ili manje uspješnih woodstockovaca: The Banda, Johnnyja Wintera, Keefa Hartleya, Blood Sweat and Tears, Incredible String Banda… Možda upravo u tome i jest bitna razlika (značaj?) Woodstocka i svih prethodnih i kasnijih open air festivala. Woodstock je naime odmah po završetku festivala prestao biti puki nastup više ili manje uspješnih izvođača ili skup polumilijunske mase s dobrim hipijevskim vibracijama te postao mit. Točnije i simbol bolje prošlosti rocka i jedno od onih općih mjesta na koje se projiciraju svi nostalgični stereotipi „good-old-times“ filozofije.
