Na današnji dan 9. travnja 1969. Bob Dylan je objavio deveti studijski album „Nashville Skyline“. Album je (kao i Cohenov „Songs From The Room“ iz iste godine) snimljen je u Nashvilleu u Columbijinom studiju A; istom studiju gdje su ranije u produkciji Boba Johnstona nastali „Blonde On Blonde“ i „John Wesley Harding“. Album je sniman sa vrhunskim nešvilskim glazbenicima poput Charlie Danielsa koji su, zanimljivo je, sudjelovali i na snimanju Cohenovog albuma.
Dylan je (naravno i očekivano) bio debelo inficiran tadašnjom uzavrelom političkom i društvenom zbiljom SAD-a nakon ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja te Nixonovog ulaska u Bijelu kuću no njegova se promišljanja i osvrti na turbulentno razdoblje ipak nisu našla na albumu. Stoga mu je unatoč statusu „glazbenika savjesti“ koji je utjelovio sve ključne stavove buntovne generacije protivnika vijetnamskog rata i zagovaratelja ljudskih prava, dio kritike zamjerio ulazak u „mekane“ i „neutralne“ vode countryja. Jer, kako je tada zapisao jedan razočarani kritičar „teško je oteti se dojmu da albumu nešto nedostaje; nije li taj idilični country krajobraz (o kojem Dylan pjeva – op. Z.G.) odveć dobar da bi bio istinit?“. A Dylan je na albumu bio doista iznenađujuće optimističan. Sretan.
„Mekši“ Dylan koji je „više djelovao kao pop ili country crooner“ – kako je govorio dio kritičara – i melodiozne teme učinile su od „Nashville Skylinea“ bestselerski album: prvi na britanskim i treći na američkim rang listama. Je li on bio slabiji od sjajnih prethodnika „Blonde On Blonde“ i „John Wesley Harding“? Nipošto! Bio je drugačiji svjedočeći o trajnoj Dylanovoj želji da vlastitu ostavštinu ne doživljava kao stilsku okaminu već etapu trajnog evolucijskog procesa. Potom, „Nashville Skyline“ – mada je za „rockerske puritance“ djelovao jednako izdajnički kao amplificirani „Highway 61 Revisited“ za folk čistunce – nije došao iz vakuuma jer se baš lijepo nadovezuje na „John Wesley Hardinga“ i njegovu (i) countryjem obojenu „ruralnost“. Ipak, prije i poslije svega „Nashville Skyline“ je – baš kao i neki drugi albumi iz iste godine poput „Gilded Palace Of Sin“ Flying Burrito Brothersa – pokazao da je „brak“ između countryja i rocka ne samo moguć već i poželjan. Štoviše Dylan je bio jedan od izuzetno važnih glazbenika koji su dolazeći iz rocka rušili predrasude o countryju kao isključivo seljačkom, nazadnjačkom i politički konzervativnom prostoru glazbenog djelovanja.
Potom, riječ je o izvanserijskom albumu s novom hrpom vječnih Dylanovih brojeva.
Simbolično smješten na početku albuma duet s Johnnyjem Cashom „Girl From The North Country“ jedan je od njih. S progresijom akorda koju je još bolje razradio na „Lay Lady Lay“, Dylan je u duetu s Cashom stvorio još jedan od velikih standarda. Svojevrsni nastavak je dobio i u „Nashville Skyline Ragu“ kao još eksplicitnijoj (instrumentalnoj) potvrdi ulaska u prostor countryja. Bio je to broj s upečatljivom usnom harmonikom velemajstora Charlie McCoya, pedal steel gitarom Petea Drakea te gitarskim finger-pickingom i bendžom (u dionicama koje su na trenutke podsjetile i na znamenitu „Dueling Banjos“) te honky-tonk klavirom.
„To Be Alone With You“ bila je pak country-bluesy skladba ili, ako ćete, prvorazredna country-rock tema baš kao i odlična balada „Tonight I’ll Be Staying Here With You“. S klavirom koji dominira brojem, naglašenim bubnjem, pedal-steel gitarom i električnom gitarom Freda Cartera Jr. bila je ultimativan komad dylanovskog country-rocka. „A“ stranu vinila zatvorila je živahna „Peggy Day“ kao stilizacija s elementima sporovoznog country-swinga a drugu pak stranu ploče otvorila hitoidna „Lay Lady Lay“; zacijelo i najpoznatiji broj albuma. S toplim orguljama i pedal-steel gitarom, nježnim bubnjarskim/perkusionističkim obolom Kennetha A.Buttreya i gitarskim naglascima, lijena laganica uz Dylanov „novi“ dublji croonerski vokal posve drugačiji od negdašnjeg nazalnog, „Lay Lady Lay“ su očekivano pretvorili u hit. Izvorno zamišljena kao dio soundtracka kultnog filma „Ponoćni kauboj“, kao singl se popela u gornji dom rang liste i Billboarda i u Velikoj Britaniji te, kao i mnogi brojevi iz prve desetljetke Dylanove diskografske karijere, doživjela silne „covere“ (od neizbježnih Byrdsa , Ramblin’ Jacka Elliotta i Everly Brothersa do Isley Brothersa, Duran Durana, Angélique Kidjo i Ministryja…).
„One More Night“ je bila još jedan prvorazredan country-rock broj u dylanovskom laid-back izdanju, „Tell Me It Isn’t True“ balada u kojoj se zrcale iskustva s „John Wesley Hardinga“ a „Country Pie“ žovijalan broj s razigranom pedal-steel gitarom koji je u kasnijim koncertnim verzijama pokazao svoj potencijal kao rasna „bendovska“ country-rock tema . Zaključna „Tonight I’ll Be Staying Here With You“ – kao treći uspješni singl skinut s albuma – bila je veličanstvena točka na „i“ albuma. Kao svojevrsni logični nastavak countryjem ozračenih brojeva s prethodnog „John Wesley Hardinga“ (točnije, skladbi „Down Along the Cove“ i – posebice – „I’ll Be Your Baby Tonight“) „Tonigh I’ll Be Staying Here With You“ obilato rabi međuigre gitare, klavira i pedal-steel gitare ali ima nešto i od atmosfere „Just Like A Woman“ (dakako, postignute posve drugim glazbenim sredstvima poput pedal-steel gitare koja je preuzela ulogu orgulja u drugom planu). Najkraće rečeno, jedan od vrhunaca albuma koji zaslužuje posebno mjesto na podugačkoj listi Dylanovih diskografskih remek djela šezdesetih.
