Ian Dury karijeru je započeo tek u kasnim dvadesetim kada napušta nastavnički posao i osniva pub-rock grupu Kilburn & High Roads. U lipnju 1975. objavljuju album »Handsome«. Zvuk i scenski nastup bio je neobičan i veoma utjecajan na niz kasnijih pub rock i punk grupa. Naime, stilski su se temeljili na klasicima rock’n’rolla, rhythm and bluesa, jazza te reggaei i tradicionalnog engleskog music halla. Posebnost iskazu je davao cockney Iana Duryja te osebujno scensko ponašanje. Razlog tome bilo je Duryjevo šepanje kao posljedica preboljene dječje paralize koje su – krećući se poput zombija scenom – prihvatili i svi članove benda.
Nakon razlaza Kilburnsa Dury surađuje s gitaristom i klavijaturistom Chasom Jankelom te s novom grupom za netom utemeljenu Stiff etiketu 1977. snima singl »Sex & Drugs & Rock’n’Roll«, a potom i nastupni samostalni album. »New Boots And Panties« (na kojem se našla na omotu nepotpisana »Sex & Drugs & Rock’n’Roll«) objavljen 30. rujna 1977.
Donio je duhovite parodije na music-hall tradiciju, ali i provokativne brojeve koji su govorili o engleskom svagdanu otpjevane s izrazitim cockney-naglaskom uz uspjela spajanja žestokog rocka, ritmičkih utjecaja funka i tradicije pub-rocka. S albuma je najprije skinut singl – »Sweet Gene Vincent «. Skladba je bila hommage Duryju omiljenom rockeru iz pedesetih Geneu Vincentu no kao ni sam album na početku – unatoč odličnim kritikama – nije polučio uspjeh kod publike.
Nakon uspješne turneje kojom je promovirao album, Dury je u Velikoj Britaniji postao zvijezda. Stoga sljedeći album »Do It Yourself« koji je pod imenom Ian Dury & The Blockheadsa objavljen u svibnju 1979. donosi skladbe s naglašenijim ritmom nastale pod utjecajima jazza, funka i disca te dolazi na rang liste.
Singlovi »What a Waste«, »Hit Me With Your Rhythm Stick« i »Reasons To Be Cheerful, Part 3« koji se nisu našli na izvornom izdanju albuma došli su također na britanski Top 10.
Stalni koncerti, odlazak Jankela i dolazak Wilca Johnsona, bivšeg gitarista Dr. Feelgooda s kojim Dury 1980. snima osrednji album »Laughter«, obilježili su sljedeće razdoblje.
Ian Dury je umro od karcinoma 2000. – godinu nakon što je dobio posebno priznanje uglednog britanskog Q magazina kao utjecajni skladatelj.
