Na današnji dan 8. ožujka 2016. preminuo je George Martin. Bio je jedini pravi „peti Beatle“; legendarni producent, aranžer i sutvorac fascinantnog opusa Beatlesa koji, eto, i danas plijeni pažnju svojom inovativnošću, utjecajem i trajnošću nezapamćenima u povijesti popularne glazbe. Preminuo je u 90. godini života koji je ucjelosti bio posvećen glazbi. Mada će ostati zapamćen kao producent i aranžer dvaju bondovskih mega-hitova („Goldfinger“ i „Live And Let Die“), kao suradnik velikih pop zvijezda u rasponu od Gerry & The Pacemakers i Neila Sedake do Eltona Johna, Dire Straitsa Celine Dione… te autor filmske glazbe, Sir George je bio i ostao gotovo pa istoznačnica za Beatlese. Od onog povijesnog datuma 13. veljače 1962. kad ga je Brin Epstein upoznao s pjesmama Lennona-McCartneya pa sve do „posthumnog“ albuma Beatlesa „Let It Be“ kojeg je producirao Phil Spector, Martin je bio više od aranžera i producenta.
Njegove riječi koje je zapisao Hunter Davies u prvoj biografiji Beatlesa „nisam imao naročito mišljenje o pjesmama niti o njihovim glasovima; međutim proizvodili su zanimljiv zvuk“ te prvo probno snimanje 6. lipnja 1962. u londonskom EMI-jevom Studiu 3 za koje je odabrao „Love Me Do“ i „P.S. I Love You“, dio su legende ili pak opće mjesto u svakoj knjizi o Beatlesima. „Love Me Do“, čije je snimanje završeno nakon 17 pokušaja, službeno je objavljen kao singl 4. listopada 1962. a njeno prvo emitiranje, zbog silnih zahtjeva u pismima fanova iz Liverpoola, bilo je na famoznom Radio Luxembourgu. Godinu kasnije kreće uzlet (album „Please Please Me“, singl „From me To You…) i začeci fenomena koji će, nakon sve uspješnijih turneja, prerasti u globalnu beatlemaniju. U kojoj je, kao studijski čarobnjak, svoj trag sve više ostavljao George Martin. Posebice tijekom 1966. kad su i Beatlesi s Martinom u studiju snimali sve slojevitije i maštovitije brojeve i nakon deset uzastopnih „no 1“ hitova najavili prestanak sviranja uživo. Kad remek djela psihodelije i Martinovih elemenata klasike inkorporiranih u aranžmane „Penny Lane“ (s revolucionarnom uporabom trube pozajmljene iz klasike) i „Strawberry Fields Forever“ ili iskustava filmske glazbe (poput gudačkog aranžmana u „Eleanor Rigby“ nadahnutog radom skladatelja Bernarda Hermanna za Hitchcockov „Psiho“) nisu „iz prve“ došli na vrh rang lista mediji su počeli zazivati kraj dominacije Beatlesa. Kako krivo! Jer, Beatlesi i njihov producent iz singla u singl, iz albuma u album bili su predvodnici novog vrlog zvuka. Vraški originalnog „progresivnog rocka“ – prije nego li je taj termin u sedamdesetima dobio drugo značenje – ali i tradicije music halla, elementima klasične glazbe (recimo, Bacha u kultnoj „Yesterday“ – izvanvremenoj rock baladi snimljenoj bez gitare i bubnja!) s revolucionarnim aranžerskim i producentskim zahvatima. Zapravo, nakon albuma „Revolver“ (1966.) i skladbe „Tomorrow Never Knows“ Beatlesi i Martin širom su otvorili vrata smionom eksperimentu nezapamćenom u povijesti popularne glazbe. O genezi banda i njihovog producenta možda zgodno govori podatak da je nastupni album snimljen u jednom danu (uz trošak od 400 funti) dok je znameniti „Sgt Pepper“ u studiju nastajao četiri mjeseca uz trošak od 25 tisuća funti. No vrijedio je, svake studijske minute i svake potrošene funte. Baš kao i psihodelično čudo s naknadnim palenjem „Magical Mystery Tor“ te remek djela „bijeli album“ i „Abbey Road“.
Imao sam priliku Georgea Martina osobno upoznati u Cannesu devedesetih gdje je promovirao svoj Air Studio dokazujući da je i nakon Beatlesa ostao svjež i znatiželjan. Konačno, moglo se to čuti i na albumu „Love“ na kojem je 2006. zajedno sa sinom Gilesom, remiksao 80-minutnu glazbu Beatlesa za scensku produkciju lasvegaškog „Cirque du Soleil“ i istoimeni album.
„George će nedostajati“, napisao je na vijest o Martinovoj smrti na svom Twitter profilu Ringo Starr. I bio je vraški u pravu.
