Jer devedesete su bile godine…
Ako su – a u to sam duboko uvjeren – reperski narativi Saše Antića najbolje političke kolumne o (ne samo splitskom) stanju uma i događanja „na terenu“ devedesetih, ta turbulentna dekada se jednako dobro može očitati i u tadašnjim grafičkim rješenjima Božesačuvaj. Ili – točnije – dvojca Albino Uršić i Boris Kuk. Čvrsti dokaz za one mlađe ili zaboravne donijela je sjajna monografija „Božesačuvaj nas devedesetih“ čiji podnaslov posve točno govori o čemu je riječ: o „kronici vremena kroz vizuale“ Bore i Bina.
Bili su to mahom provokativni „vizuali“ namijenjeni onoj „drugoj Hrvatskoj“; Hrvatskoj koja je glasno prosvjedovala zbog puzeće cenzure ali i čeličnog zagrljaja kojim se nastojalo začepiti usta nepodobnim medijima poput „stojedinice“, rockerskoj „Fiju Briju“ generaciji koja je tražila egzil u „Jabuci“ ili na istoimenom festivalu bježeći od novog primitivizma „zlatne mladeži“. One kojoj je utočište bilo u narodnjačkim klubovima i fensi-šmensi adresama.
Zar je onda čudno da je baš prostor glazbene alternative – one klupske poput „Jabuke“, festivalske i diskografske – postao legitimno djelovanje za „sitne podvale“ i „provokacije“ s potpisom Bina i Bore upućene cenzorima i moralnim dušebrižnicima? Baš kao što je svojevrsna provokacija bila i netom ustanovljena nagrada za rock izvođače (kao anti-Porin) „Crni mačak“ kojem su Božesačuvaj krojili vizualni identitet. Odradivši i nadahnuti serijal parodija (s mrvu autoironije) na trash filmove kojima su ilustrirali nominacije za natjecateljske kategorije.
Za alter-rokerski projekt/festival „Fiju Briju“ čiju je prvu godišnjicu obilježio plakat Adama i Eve koja mu daje jabuku (naravno, riječ je o kultnom klubu i alternativnom gnijezdu „Jabuka“ u kojem je projekt i rođen) Božesačuvaj su domislili niz sjajnih rješenja nabijenih i humorom i sarkazmom. Poput ulaznice s resemantiziranom novčanicom od sto tadašnjih njemačkih maraka te porukom na novčanici od deset kuna „ukradi roditeljima i zadnju paru i spizdi ih u Jabuci“. Ili pak proglasa „Ministarstva za đabalebarenje, tulumarenje i parenje“ koje „glede jubilarne godišnjice uskrsnuća Isusa nam Krista“ poziva na rockerske koncerte u “Jabuku.
Na istom tragu koji je uvijek bio istovremeno i provokacija i (možda i montipajtonovski) humor, stizali su i koncertni plakati. „Safe sex“ je savršeno legao uz Gopca i Psihomodo Pop „uhvaćene“ s leđa kako onaniraju pred seksi jumbo-plakatom. Koncert „Zagreb gori (a Tuborg ga gasi)“ na Šalati bio je pak vizualiziran letom jurišne eskadrile njemačkih Messerschmitta… Crni humor? Naravno, kao jedna od bitnih odrednica leksika Božesačuvaj.
Omotnice za ploče – točnije za albume objavljene na CD-u – su također uvijek imale jasan autorski timbar no nimalo konfekcijski uniformiran već definiran po atmosferi glazbe i profilu izvođača. Stoga su rješenja za Dina Dvornika, Zadrugu i Psihomodo Pop bila nabijena i humorom i žovijalnošću primjerenima njihovom karakteru a rješenja za albume Rundeka, Olivera ili pak Urbana naizgled „umivenija“. Bilo da je riječ o sfumatoznom chiaroscuru na fotografiji Rundekovog „Apokalipsa“, pastoralnom portretu Urbana na tragu vizuala za kontemplativne folk trubadure kasnih šezdesetih za remek djelo „Žena+dijete“ ili pak rješenju za Oliverov „Trag u beskraju“ uronjenom u dubokom plavetnilu i rasteru.

Naravno rješenja za albume s rokerskim budnicama Majki posezala su za drugim „buntovnim“ nadahnućima. Poput stisnute pesti ili pak rokerske čizme koja gazeći po otpacima kao i da sama veli „Vrijeme je da se krene“. Dva velika rivala mainstreama devedesetih također su za svoje albume dobili posve drugačija rješenja. Odličan koncertni album Parnog valjka iz ZKM-a dobio je crvenilom okupanu fotografiju benda na sceni (sugerirajući intimni karakter i prostora i „unplugged“ koncerta) dok je poruka „Moj dom je Hrvatska“ Prljavog kazališta naglašena zgužvanom kutijom cigareta „Croatia Filter“. Jasno je zašto.
Božesačuvaj – kao legitimni predstavnici svoje generacije i svjetonazora – snalazili su se bezgrješno u prostoru popularne kulture crpeći iz nje i nadahnuće i materijal za svoje duhovite, sarkastične i provokativne dekontekstualizacije i resemantizacije. Kojima – pokazuje to i monografija „Božesačuvaj nas devedesetih“ – vrijeme ne samo da nije uskratilo atraktivnost iz dana njihovih premijera već, štoviše, dalo (nažalost) pečat trajne aktualnosti.





