Jedan od najboljih albuma prog-rockja sedamdesetih objavljen na etiketi „Jugotona“ svakako je „Ho-ruk“ Teške industrije. Objavljen je 1976. a glazbu je napisao Gabor Lengyel. Uz Vedada uz Hadžiavdića, potpisao je i sve aranžmane a u „Jugotonov“ studijo s njima su uz Vajtu ušli bubnjar Senad Begović i basist Sanin Karić.
Otvara ga „Od Olova do Trnova“ obilato začinjena etnoom no uz čvrstu Vedinu gitaru hard-rock timbra i furiozni solo. Bio je to žešći i „rokerskiji“ broj od žanrovski srodnih komada Dugmetovog pastirskog-rocka. „Bijeg“ također ističe bliske rođačke veze s Dugmetom no ovog puta uz veću participaciju Lengyelovih orgulja i sintesajzera veoma dobro uparenih s brzoprstim Vedinim gitarskim prepletima te širenjima zvučne slike u drugom lirskom dijelu prema recepturi simfo rocka. Adut broja je i melodiozni refren s moćnim Vajtinim vokalom. Uz dramatičan gitarsko-orguljaški pasaž pri završetku skladbe iza kojeg po recepturi prog rocka slijedi ponovo smirenje i refren. „Ho-ruk“ pak otvara „kakofonični“ intro uz zvuk sjekire i pile te padanja stabla. Riff kojeg unisono voze klavijature i gitara također je etno uzorka dok je podugačka tema – kao rasni prog-rock broj – podijeljena na brže i lirske „stavke“. Ponovo uz odlične međuigre gitare i klavijatura u kotrljajućem hard-rock izdanju folkom okađenog repetitivnog riffa. K tome i zanimljivog i neobičnog refrena „flankiranog“ tipičnim instrumentalnim uletima gitare i klavijatura kao ključnim polugama za podlogu moćnog Vajtinog vokala. I „Koncert tročinski“ koji otvara B stranu albuma je slično domišljen slojeviti prog-rock broj no s još naglašenijim gitarama i sintovim/orguljama. Na tragu prog-rock stilizacija s elementima hard-rocka (u štektavom uvodu), simfo-rocka i jazzy improvizacija, „Koncert tročinski“ je u svojim sporijim „etapama“ rasna balada no uz naizmjenične eksplozivne i agresivne dionice. Lengyel je koristio i clavinet pa broj na trenutke u instrumentalnim dionicama iznenada otkliže prema funku nakon kojeg bljesne čudesni (gotovo mahniti) gitarski solo i neočekivana promjena ritma. „Koncert tročinski“ je apsolutno uz „Jednu ženu“ Korni grupe i „Za koji život treba da se rodim“ Timea ultimativan zgoditak ex-Yu prog rocka i broj s maestralnom gitarom koja smješta Vedada Hadžiavdića uz bok Bočekovim i Božićevim prog-rock eskapadama. I zaključna „Život“ kao da je glasno govorila da su nakane Lengyela i Teške industrije bile daleko od umišljaja o tržišnoj isplativosti albuma. Riječ je naime o intrigantnom instrumentalu ili, točnije, eksperimentalnom kolažu s korištenjem efekata i autentičnih snimaka dječjeg plača, muzičke kutije, crkvenih zvona, buke, avionskog motora, krikova, mantričkog ritma … Zacijelo nadahnutih Pink Floydima i(li) eksperimentima krautrockera poput Cana.
„Život“ je trajno neprepoznat komad eksperimentalnog rocka kao jedna od rijetkih karika koja ex-Yu scenu povezuje s krautrockerskim inovatorima.
