Otišao je i Piko Stančić, još jedan iz (sve nas je manje) generacije „iz pedeset i neke“. Preminuo je 2. lipnja na Braču gdje je – povukavši se od medija – živio posljednjih godina.
Pamtim ga još iz dana Grupe 220 kad je – nakon odlaska Drageca – s basistom Nenadom Zubakom te dvojcem gitarista Husom i Pađenom, objavio album „Slike“. Nastavio je i dalje kao bubnjar u brojnim bandovima i odličan producent koji je među prvima shvatio tektonske promjene na globalnoj (i domaćoj) glazbenoj sceni surađujući, svirajući ili producirajući uključen u projekte Parnog valjka, Drage Mlinareca, Filma, Električnog orgazma, Aerodroma, Xenije, Idola, Timea (u vrijeme albuma „Život u čizmama s visokom petom“) , Psihomodo Popa, Đavola, Prljavog kazališta…
Također snima i svoje albume te radi na ad hoc projektima poput Di Strojersa (njihov cover Robićevih „Goluba“ je sjajan!), Novak & Kopola, Le Cinema, radi na kompilacijama za Croatia records i etiketu Perfect Music (s Draženom Vrdoljakom i Sinišom Škaricom) te grafička oblikovanja za albume. Što ne čudi jer Piko je bio i akademski slikar (i danas na zidu imam jedan njegov veliki pop-artistički crtež tušem).
Među spomenutim projektima najdraži mi je Vlada, Gile, Piko & Švaba koji su 1991. snimili (kasnije srećom reizdan) sjajan album „Lutka koja kaže ne”.
Adio Piko.
