Na današnji dan 18. ožujka 2017. u devedesetoj godini preminuo je Chuck Berry; za mnoge – poput Keitha Richardsa – „otac, sin i duh sveti rock and rolla“.
Berryjeva kombinacija rhythm and bluesa, countryja i narativnosti folka s tekstovima okrenutim tinejdžerskoj publici pretočena je u nisku izvanvremenih standarda, a Beach Boys, Beatles, Bob Dylan ili Rolling Stones na počecima su karijere bili pod njegovim presudnim utjecajima. Berry je, naime, dao mnoge ključne odlike rock and rollu nastavljajući liniju začetu bluesom i scenskim ponašanjem T-Blone Walkera : 4/4 takt, instrumentalne uvode, sola i riffove te poseban gitaristički stil. Također i karakterističan scenski »pačji hod« kojeg su kasnije koristili mnogi gitaristi.
Karijeru je započeo početkom pedesetih predvodeći blues trio u kojemu se nalazio i klavijaturist Johnnie Johnson, a 1955. na nagovor Leonarda Chessa, vlasnika istoimene diskografske kuće specijalizirane za R&B i blues, snimio je »Maybellene«. Skladba je, kao i nešto kasnija »Roll Over Beethoven«, postala jedan od velikih hitova ranog rock and rolla.
Berry je između 1957. i 1960. snimio zapažene albume poput prvjenca »After School Session« (1958.), »One Dozen Berrys« (1958.), «Chuck Berry Is On Top« (1959.), »Rockin’ At The Hops« (1960.), ali i dvadesetak hitova koji su redom – poput »Rock and Roll Music«, »Sweet Little Sixsteen«, »School Day«, »Go Johnny Go«, »Reelin’ And Rockin’«, »Johnny B. Goode«… – upisani u povijest rock and rolla. Karijeru mu je prekinula trogodišnja zatvorska kazna (nepravedno je optužen za amoralne djelatnosti i zapošljavanje maloljetne prostitutke u svojemu noćnom klubu »Bandstand« u St.Louisu) a nakon izlaska iz zatvora 1964. objavljuje zapažen album »St.Louis To Liverpool« s uspješnicama »No Particular Place To Go«, »Promised Land«, »You Never Can Tell«… Uspjeh je dijelom dugovao i zagovoru Beatlesa i Rolling Stonesa koji su ga javno isticali kao uzor. Ipak, kasnije u šezdesetima nije više dosegao negdašnji uspjeh. Tomu je svakako kumovala i loša reputacija neodgovornosti na koncertima na kojima je najčešće nastupao s mizerno plaćenim lokalnim grupama te odrađivanjem koncertnog seta bez hitova. Njih je naime promotor koncerta morao posebno platiti.
U sedamdesetima se, nakon jalovog razdoblja u okrilju diskografske kuće Mercury, vraća pod etiketu Chess te 1972. snima još jedan neočekivani hit: zezalicu »My Ding-a-ling«. Uz povremene albume i povremene probleme sa zakonom zbog utaje poreza ili posjedovanja marihuane, ostao je koncertno prisutan na sceni i u kasnijim desetljećima.
Za ljubitelje Chucka Berryja dragocijen je dokumentarac »Hail! Hail“ Rock’n’Roll“ kojeg je 1987. režirao Taylor Hackford. Jedan od producenata i umjetnički direktor projekta bio je Keith Richard. Film je donio snimke sa dva koncerta održana 1986. u St.Louisu povodom Berryjevog šezdesetog rođendana. Na koncertu (koji je objavljen i na albumu) su uz Berryja i Keitha Richardsa nastupili Linda Ronstadt, Eric Clapton, Robert Cray, Etta James, Johnnie Johnson, Steve Jordan, Bobby Keys, Julian Lennon i Joey Spampinato. Dokumentarac je pak donio i zapise sa proba te izjave brojnih glazbenika poput Boa Diddleya, The Everly Brothersa, John Lennona, Jerryja Lee Lewisa, Roya Orbisona, Little Richarda i Brucea Springsteena.
