Podsjetnik na bolju prošlost
U2
Carnaval De Luz
Devet godina nakon objavljivanja albuma „Songs Of Experience“ U2 su konačno objavili album s novim materijalom. Pokazujući da su (ipak) “alive and kicking“. To su najprije dala naslutiti dva EP-ja: „Days Of Ash“ I „Easter Lily“. Oba naslova s religijskim referencama: Pepelnice i Uskrsa. Šesnaesti studijski album „Carnaval De Luz“ je ujedno i izdanje koje se poklopilo s velikom obljetnicom: pedesetim rođendanom banda.
Obljetnička prigoda je očekivano i razlog da su se bandu pridružili i stari suradnici Brian Eno te Daniel Lanois. Prvi kao koautor tei svirač klavijatura i sintova u nekoliko brojeva a Lanois svirajući pedal steel gitaru u temi „Torn“. U njoj se Bonu pridružila (na svojoj posljednjoj snimci) Dolly Parton. Glazbenički dvojac je uz ulogu još jednog starog suradnika irskog producenta Jacknife Leeja očito naglasio želju U2 da ponovo upru prstom u različite faze odnosno dionice svoje dugačke karijere. Pokazalo se s primislima na neke najznačajnije i najbolje albume.
A njih, bez obzira kojom optikom brušenom osobnim žanrovskim sklonostima čitali njihovu diskografiju, nije malo. Dapače. Povodom pedesete obljetnice utemeljenja banda vrijedi stoga podsjetiti na karijeru jednog od rijetkih bandova koji je progurao pola stoljeća u istoj postavi.
Danas je unatoč nekim „šugavim godinama“ i slabim albumima neupitan status U2 kao jedne od postojanih stadionskih atrakcija na tragu Led Zeppelina u sedamdesetima ili danas Foo Fightersa. Ma koliko da su im neki zamjerali držeći Bonovo „akcijašenje“ pozom, U2 su ujedno stekli ugled i „glazbenika savjesti“. Još od post-punk početaka pokazali su naime strast i gorljivost u promicanju svojih političkih i humanih ideja temeljenih najprije na katoličkom svjetonazoru, a potom i na ideji univerzalnog humanizma. Zajedno s rastom značaja i koncertne afirmacije, U2 su širili i polje svojeg izvan glazbenog djelovanja često i kao predvodnici brojnih humanitarnih akcija poput pomoći opkoljenom Sarajevu u devedesetima.
Grupa je osnovana kao cover-band, no već 1978. pod imenom U2 i s menadžerom Paulom McGuinnessom potpisali su ugovor sa CBS-om Irska i godinu kasnije objavili nastupni singl. Skladba je, kao i kasniji singl „Another Day“, dospjela na irsku nacionalnu rang listu što im je donijelo i ugovor s Island Records. No singlovi „11 O’Clock Tick Tock“ i „A Day Without Me“ nisu postigli uspjeh, a i nastupni album (meni i danas omiljen) „Boy“ iz 1980. dospio je tek na 53. mjesto britanske rang liste. Ipak, debut je pokazao jedinstven način prožimanja iskaza četiriju glazbenika prisutan – za divno čudo – do danas. Karizmatični Bono sa svojim je dramatskim vokalom bio u prvom planu kao i lucidni gitarist Edge – sposoban za racionalna sola, originalne gitarske naglaske, ali i prave slapove melodijskih fraza – no pumpajuća ritam sekcija s basistom Claytonom i bubnjarom Mullenom bila je jednako značajna za stvaranje originalnog i utjecajnog zvuka. Skladbe poput „I Will Follow“ – na kojoj je Edge patentirao specifičan gitarski stil sviranja prisutan i na friškom studijskom projektu – i „Ocean“ bile su vrhunci nastupnog albuma. Sljedeći „October“ iz 1981. bio je slabiji, no donio je ista zanimljiva instrumentalna rješenja i dramatski naboj, posebice u skladbama „Gloria“ – koja je zamalo ušla i na Top 10, „With A Shout“ te „I Threw A Brick Through A Window“, zbog koje su britanski mediji skovali sintagmu „dramatski rock“. „War“ iz 1983. najavljen je iznimnim singlom „New Year’s Day“ kojom je dominirao emotivan Bonov vokal. Skladba nadahnuta poljskim sindikalnim prosvjedima Solidarnosti dospjela je na Top 10, a album na sam vrh. Producent Steve Lillywhite uspješno je posegnuo i za gudačima (kojih je na istom tragu i na recentnom studijskom albumu) , saksofonom, lap steel-gitarom i pozadinskim vokalima, dograđujući umješno izvornu zvučnu sliku, ali ne potirući snagu i osebujnost sounda U2. Uzgred rečeno, ona je ostala dio sounda do danas. Iznimne teme poput „Sunday Bloody Sunday“ – koja je pomirila egzercirski ritam, himnički naboj i pacifistički tekst, „New Years Day“, „Two Hearts Beat As One“, „40“ i meditativna akustična „Drowning Man«, zaslužne su i za prvi američki uspjeh.
„Under A Blood Red Sky“ koncertni je mini album objavljen iste godine s eksplozivnim izvedbama „Sunday Bloody Sunday“ – u bogatom izdanju s naglašenim gitarskim štektanjem – „40“ te „Gloria“. „The Unforgettable Fire“ najavio je 1984. himnički singl „Pride (In The Name Of Love)“. Producent iznimnog albuma bio je Brian Eno koji je, uz asistenciju Daniela Lanoisa , stvorio originalnu slojevitu i toplu zvučnu sliku, bitno drukčiju od produkcije Jimmyja Iovinea na „Under A Blood Red Sky“. Megauspjeh singla „Pride (In The Name Of Love)“ pogurao je album prema vrhu, a među iznimnim skladbama vrijedi izdvojiti „MLK“ – posvetu Martinu Lutheru Kingu – „Bad“ – koja govori o dilerima heroinom u Dublinu – i „Unforgettable Fire“. Album je bio odraz sve većeg Bonovog zanimanja za američke teme – poput „MLK“, „4th Of July“, „Elvis Presley And America“ – koje će se nastaviti na sljedećim albumima. Turneja koja je uslijedila nakon objavljivanja albuma kulminirala je senzacionalnim nastupom U2 na Live Aidu koji ih je promovirao u planetarnu atrakciju te turnejom „Conspiracy Of Hope“ za Amnesty International. Dvije godine kasnije objavljen album „The Joshua Tree“ – jedan od najboljih rock albuma snimljenih u osamdesetima – potvrdio je atribut najveće rock atrakcije. Bonovo opsesivno bavljenje Amerikom očitovalo se i izborom fotografije za ovitak i naslovom albuma te kasnijim lokacijama na kojima su snimani videospotovi – poput lasvegaških ulica. Izrazito emocionalan album koji je pomirio intimno-osobno s univerzalnim porukama dao je niz vrhunskih brojeva. „I Still Haven’t Found What I’m Looking For“ – američki No.1 singl – govorila je o potrazi za duhovnim vrijednostima, „With Or Without You“ bila je iznimna melankolična tema srodna prethodnoj skladbi, „Bullet The Blue Sky“ dala je moćan zvuk rock grupe koji se mogao mjeriti s Led Zeppelin u najboljim danima, a tu su još bile ništa slabije „Where Streets Have No Name“ i „Running To Stand Still“. „The Joshua Tree“ bio je trijumf U2, no kod dijela kritike potaknuo je – posve očekivano – primjedbe o naraslim ambicijama, pompoznosti i uvjerenju u vlastiti značaj i misiju. Primjedbe su bile sve češće nakon velike turneje na kojoj je Bono pozirao okupan svjetlima reflektora i s bijelom zastavom u ruci te držao duge političke »najave« između pjesma. Ipak, sljedeći djelomično studijski, a dijelom koncertni album „Rattle And Hum“ 1988. bio je novi zgoditak. Dvostruki album istodobno je bio i soundtrack istoimenom dokumentarnom filmu te „normalno“ izdanje u diskografiji grupe. Unatoč šarenilu sadržaja, korijena i izvornih uzora“, U2 su možda doista tijekom karijere postupno upoznali temelje rock and rolla. U tom je kontekstu „Rattle & Hum“ zanimljiv i kao svojevrsni album odavanja počasti korijenima rock and rolla, bluesu i rockabillyju, posebice u skladbama snimljenim u znanom Sun Studiju u Memphisu poput „Love Comes To Town“ – koja je snimljena s B. B. Kingom – „Love Rescue Me“ i „Angel Of Harlem“. „Achtung Baby“ iz 1991. šokirao je većinu publike koja je voljela „The Joshua Tree“ i „Rattle & Hum“.“Umjesto nastavka bavljenja „realnim rockom“, koji je primjeren stadionskome mainstreamu, U2 su se odlučili za zaokret i utjecaje elektroničke plesne glazbe. Plod suradnje s producentom Danielom Lanoisom, „Achtung Baby“ već u uvodnoj „Zoo Station“ veli da se blisku paralelu ovaj put može potražiti na „Station To Station“ Davida Bowieja, ali i nakani U2 da se potpuno otvore novim utjecajima kao što su hip hop, techno, manchesterska scena. Među vrlo dobrim skladbama isticale su se „Who’s Gonna Ride Your Wild Horses“ iznimna intimistička „One“, koja je potvrdila odmak od političkih tema prema osobnijim brojevima, „So Cruel“, „Mysterious Way“– koja je bila građena oko hendrixovskog riffa – i „Fly“ s Edgeovim industrial gitarskim zvukom. Album je bio No.1 u Sjedinjenim Američkim Državama, a pri vrhu svih europskih rang lista. Iako su „Rattle And Hum“ te „Achtung Babya“ dva žanrovsko-stilski posve različita albuma zanimljivo je da su na „Carnaval De Luz“ oba na neki način dobila posvetu. Prvi u skladbi „Gloryf“ a potonji u uvodnom broju.
Nakon albuma „Zooropa“ iz 1993. koji je donio superiorni nastavak tema s prethodnika u produkciji Flooda, Edgea i Briana Enoa uz naslanjanje na Bowiejevu berlinsku fazu, 1997. izlazi „Pop“. S izuzetkom nastupnog singla „Discotheque“, „Miamija“ te utjecaja trancea i trip-hopa koje Bono priznaje u sjajnoj „Playboy Mansion“, riječ je o klasičnom albumu U2 koji je donio i brojeve na tragu ranijih albuma i „tradicionalnijeg“ rocka. „All That You Can’t Leave Behind“ objavili su 2000. Britanski No. 1 i američki No. 3 album bio je najavljen megauspješnim singlom „Beautiful Day“ kao svojevrsni povratak na zvuk i maniru iz vremena prije „berlinskog eksperimenta“. „How To Dismantle An Atomic Bomb“ iz 2004. bio je slabiji iako na tragu prethodnog albuma te snimljen u produkciji starog suradnika Stevea Lillywhitea. No, s druge strane, bio je prodan u platinastoj nakladi te dobio čak osam „Grammyja“ – uključujući i najprestižnije kategorije albuma i rock albuma godine te najbolje pjesme. U2 su 2005. ušli i u Rock and Roll Hall Of Fame a slijedeće godine u suradnji s producentom Rickom Rubinom ulaze u studio no sa sessiona su samo dvije skladbe odabrane za objavljivanje. Našle su se na kompilaciji »18 Singles«. Slijedeći studijski album „No Line On The Horizon“ snimaju u suradnji sa starim partnerima: producentima Brianom Enoom, Steveom Lillywhiteom i Danielom Lanoisom. Album je objavljen u proljeće 2009. i dočekan aklamacijom kritike i publike. Zadržavši sve osnovne odlike rukopisa, U2 su donijeli bolji autorski materijal poput „Get On Your Boots“ te slojevitijim atmosferskim brojevima poput naslovne teme albuma. Album je promoviran još jednom rekordno brzo rasprodanom svjetskom turnejom iako je prodaja „podbacila“ s dosegnutih „jedva“ pet milijuna primjeraka. „Songs Of Innocence“ iz 2014. svjedočio je o nastavku autorske / kreativne krize banda očito okoštaloj u predvidljivosti vlastite formule rock mainstreama.
U spomenutom kontekstu album „Carnaval Da Luz“ doista može biti shvaćen i prihvaćen i kao obljetnički projekt sa trunkama iz „abolje prošlosti“ ali i kao navještenje izlaska iz krize. Jer, u konačnici on je doista bolji i zanimljiviji album od niza prethodnika. Tim prije što su uz staru etabliranu zvukovnicu stigli i noviteti poput latino utjecaja o kojima govori i sam naslov albuma. A njega pak otvara brzac „Go (Carnaval De Luz)“ s Enoovim sintom i klavijaturama koji kao da su stigli s nekog imaginarnog nastavka albuma „Achtung Baby“. Tu su i gitarski naglasci poslovično sjajnog Edgea. Ništa čudno zna li se da je i sjajnom „Achtung Baby“ pečat udario isti dvojac Lanois i Eno. „La Reinu“ otvara naglašeno distorzirana gitara te natruhe bowievskog glama koji su bile jedno od dominantnih utjecaja na albumima poput „No Line On The Horizon “. Bliske rođačke veze s ovim albumom su i u „Street Of Dreams“ (najviše sa „Get On Your Boots“). „The Mirror Maker (Rosaria)“ svojevrsni je pak klon „Desire“ no sad uz izniman Claytonov bas i reske Edgeove ulete.
I „The Greatest Show On Earth“ ima sličnosti s „boljom prošlošću“ banda jer je u ozračju „Popa“ s patentiranom Edgeovom gitarom. „If The World Is At War We Better Not Be“ laganica je koja će vjerojatno na koncertima biti popraćena tisućama upaljenih mobitela . „Glorify“ je zgodna kombinacija gospel pozadinskih vokala i eha „With Or Without You“ (obje s „Rattle And Huma“), „Midnight Sunshine“ još jedan broj komercijalnog (radiofoničnog) potencijala s Edgeovim minimalističkim gitarskim akcentima te sa zvukovnicom na tragu obilato već citiranog albuma sa u ovom kontekstu znakovitim naslovom „All That You Can’t Leave Behind“.
„Can’t Stop Us Now“ u uvodu nudi odličan aranžman gudača uz Edgeovu prepoznatljivu gitaru te gipku ritam sekciju dok je zaključna „Torn“ svakako najupečatljivija skladba albuma. Ne samo stoga što je to posljednja snimka Dolly Parton već zbog savršenog „zbrajanja“ njenog i Bonovog vokala te pedal steel gitare Daniela Lanoisa.
Vrijeme će pokazati je li novi studijski album baš pravi povratak U2 na stare staze ili pak samo kratki podsjetnik na diskografske „dane ponosa i slave“.



