Neno Belan je bio pjevač, gitarist te autor i ključna figura benda u kojem su bili i saksofonist Igor Kmetić-Truba – bivši član kninskog benda Krčma kod Đure seljaka – te dvojica veterana splitske punk-novovalne scene: basist Dragiša Mandić-Panda (bivši član Oaze, Fonografa…) te bubnjar Željko Hajsok-Malac. Sve ono što je obilježilo Belanove formativne godine na splitskoj sceni – dakle sklonost talijanskim ranim rokerima poput Rocca Granade po čijoj je pjesmi „Giavolli“ (odnosno prepjevu Đorđa Marjanovića) bend i dobio ime, beatlesovske harmonije, neorockabilly – u Đavolima se većna albumu prvijencu pretvorilo u precizno artikuliran i prepoznatljiv stil. O svojim tadašnjim ali i kasnijim trajnim inspiracijama u intervjuu iz 2017. Belan mi je kazao „… Krenimo od krilatice ‘misli globalno, djeluj lokalno’, što je meni uvijek bio primaran motiv. I stvari su se s vremenom same po sebi prirodno nametnule i posložile. Riječ je naprosto o sredini u kojoj sam odrastao… Ne samo ja već i moji prijatelji i kolege. Bio sam tu, izložen zvuku morskih valova, promatrajući lelujanje palmi, sa okusom soli u ustima. Vjerujem da je tokom stoljeća i genetika ‘domorodaca’ u koje i sam spadam mutirala zahvaljujući tim uvjetima, dajući nam tu sposobnost superiornog osjećaja za melodiju. Ako svemu tome dodamo izloženost i onim drugim valovima, radijskim, na čijim su krestama u Dalmaciju naplavljene na stotine predivnih pjesama, onima iz San Rema ali i oštrom proboju anglosaksonske glazbe putem vinila na koju također nisam bio imun – dapače! – te naravno uz muzikalnost odnosno talent koji mi je podaren rođenjem, mislim da je rezultat sasvim logičan…“.
Priznajem da su mi Neno Belan i Đavoli oduvijek bili po guštu. Pače, band za kojeg sam i zdušno navijao te – kao i Dražen Vrdoljak – njihove demo snimke, baš kao Daleka obala u pjesmi „Osamdesete“, „nosio Škarici“. U mojoj arhivi ima bezbroj dokaza tome. U „Nedjeljnoj Dalmaciji“ od 29. ožujka 1985. tako sam napisao: „…Bez navijanja i trenutačne euforije izazvane dobrim vibracijama nakon besprijekornog promotivnog nastupa u diskoteci „Shakespeare”, za grupu Đavoli se mirne duše može reći: Split je konačno dobio rock and roll grupu (…) Koristeći se bazičnim rock and roll instrumentima: ritam sekcijom, gitarom i saksofonom, Đavoli se poigravaju s davno utemeljenim obrascima birajući kao predložak svojih camp prepjeva čak i one skladbe koje predstavljaju prevlast šlagerskog nad rock klišejima. Rezultat ovakvog rada je uhougodan materijal. Jednako onaj autorski kao i prepjevi standarda poput „Baby I Love You“ ili pak „Peggy Sue“, čemu svakako pogoduje očigledan osjećaj gitariste i pjevača (skladatelja uglavnom) Nene Belana za famozni štih šezdesetih…”
Jedva dva mjeseca kasnije o Đavolima sam u tekstu naslovljenom „Egzorcisti rock’n’rolla“ pisao i u „Vjesniku“.
“…Dok su grupe pop ili rock orijentacije, proizašle posljednjih godina iz neprofilirane splitske scene u pravilu pokušavale ostvariti otklon od miljea palmi, sunca i rive, Đavoli, novo i obećavajuće ime na splitskoj sceni, „pilu okreće naopako“. Naime, umjesto da lupaju glavom u najuopćenija mjesta domaće pop poetike, Đavoli uporište nalaze upravo u stereotipnom mediteranskom okružju. Noi umjesto mandolina festivalske provenijencije, korijene nalaze u glazbenom naslijeđu šezdesetih. U onom segmentu pop-rock produkcije koji je danas ostao prisutan u mutirajućoj verziji „hotelskog vala“. Predložak za vlastiti autorski materijal Đavoli tako nalaze jednako u prvim domaćim prepjevima standarda rock and rolla kao i u izvornicima s potpisom Phila Spectora, Coastersa , Buddyja Hollyja… Đavole se ipak ne bi moglo svrstati u pregradak pukih “rivajvlista” budući da je svaka od skladbi s njihova repertoara autorsko glazbeno viđenje gitariste i pjevača Nene Belana. Bez obzira je li riječ o vlastitom materijalu ili o standardima. Zapravo, Đavole bi se moglo svrstati blizu Partibrejkersa ali umjesto njihove virulentnosti i sirovosti nude rafinirani sraz pop-stiliziranosti i rock and roll silovitosti (…) Đavoli tek snimaju pravi demo materijal u studiju Nenada Vilovića (a) njihovo vrijeme nedvojbeno tek dolazi.”
A onda je došao nastupni album „Ljubav i moda“ sniman u produkciji Pike Stančića tijekom veljače i ožujka 1986. s novim bubnjarem Dejanom Radovnikovićem Grizlijem. U osvrtu na album sam napisao:
“… Već prvi taktovi „Pričaj mi o ljubavi“ neizostavno upućuju na mediteransko-dalmatinski milje kojem je slagaljkom rock and roll obrazaca promijenjen predznak (…). „Ljubav i moda“ nije tek nostalgični album koji jašući niz dlaku povampirenim retro-trendovima nastoji štogod maznuti na brzinu a s glavnim adutom u tek malo prozračenom mirisu naftalina. Đavoli su naime začudno svježi, poletni i zanimljivi poput muzičkog proizvoda tek izvučenog ispod čekića (…) Klišeji razvlačeni već decenijama zajedno s općim mjestima rock-ikonografije tinejdžerske nevinosti, propušteni kroz autorski filter Đavola – Neninu glazbu i Čarlijeve tekstove – morali bi jednostavno pronaći plodno tlo (…) i ostaviti trag dublji od ljetne ljubavne romanse i modne sezonske zezalice.” I jesu jer nastupni album je dao cijeli niz hitova i budućih općih mjesta u koncertnom portfelju Đavola.
U tekstu za „Polet“ u lipnju 1986. „Ljubav i modu“ sam nazvao „manifestacijsko-optimističnim“ albumom dodavši da naslov albuma nije jednoznačan niti pak samo citat vremešnog filma. Jer „…ljubav i moda – dva su gotovo vanvremena uporišta mladenačkih snova pa ako im današnje vrijeme i pruža tako malo šarena i svjetlucava materijala za išta više od kratkog „fleša”, tu je svjetlija (glazbena) prošlost…”
Đavoli su album promovirali svirajući gdje god ih je poduzetni menadžer Robert Čaleta Čarli mogao gurnuti. I u male klupske prostore i u velike dvorane poput one splitske na Gripama gdje su nastupili u studenom 1986. O koncertu sam napisao „… Bili su to pravi – zvuci ulice. Ne kao citat jednog od udarnih brojeva Đavola, već kao potvrda Gillettovih tvrdnji o sudbinskoj vezi rock and rolla s urbanim gradskim miljeom: okružjem asfalta, neona i betona umjesto foklorne idile (…) Đavoli su besprijekorno, rutiniranom sigurnošću profesionalaca s mnogo svirke u nogama, odradili svoj koncert u Splitu (…)s atmosferom bližom srednjoškolskoj veselici ili klupskom druženju nego li formi „rock spektakla” na domaćem terenu (…). U temeljima njihove estetike je cementiran onaj snažni vitalni naboj iskonskog rock and rolla (…) s nesputanim citiranjem bitlzovskih harmonija („Pričaj mi o ljubavi“), jangle-popa pedesetih („Samba i ti“), spektorovskih skladbi za ženske grupe („Volim te draga“), frenetične žestine Little Richarda („Lucija“) ili himničke posvete dalmatinskom „rockizmu” („Bila krila galeba“)…”
Kao šlag na torti sjajnog diskografskog projekta došao je omot s ilustracijom Igora Kordeja. Kao njegova posveta đavolskim zvucima ulice
