ARSEN DEDIĆ – „Homo Volans“ (Jugoton, 1973.)
Treći Dedićev uzastopni diskografski zgoditak s atributom antologijskog bio je „Homo volans“ izvorno objavljen 1973. kao dvostruki vinilni album. Ambiciozniji od nastupnog albuma i „Arsena 2“ album bio je zamišljen i ostvaren kao četverodijelna zbirka stilski rastresite žanrovske robe koja se na kasnijem CD reizdanju lišenom originalnih fizičkih granica odnosno četiriju strana dvostrukog vinila, možda novoj publici u „digitalno doba“ mogla činiti pomalo konfuzno. Naime, neki od rezova u novom „in continuo“ preslušavanju radikalni su i neočekivani poput prelaska sa skladbe „Ponovno ti govorim“ – s atonalnim ili disakordnim elementima i „kakofoničnim“ umecima kakvi su karakterizirali ambiciozne i slojevite aranžmane koje je potpisao Miljenko Prohaska – na uvjetno rečeno konvencionalnija rješenja iz sjajne skladbe „Moje nježne godine“. Premda slušatelj na CD-u više ne bira svoju omiljenu stranu albuma, unatoč formalnim stilskim i žanrovskim sudarima koji teško prolaze pod istim krovom albuma, „Homo volans“ je izniman komad Dedićeve glazbe i stiha, sjajne izvedbe i mahom superiornih aranžmana. „Sudari“ o kojima je riječ možda su najočitiji kad se usporede pjesme kao što su „Mirni podstanari“ i „Ti se smiješ“ te s druge strane „Priča o jednom kapitanu“ i „Pravilna ishrana“. „Podstanari…“ su naime neobičan no fascinantan spoj free jazz/avangardnih aranžmana i šansone, „Ti se smiješ“ šansona s jakim „autorskim pečatom“ Miljenka Prohaske kao aranžera a „Priča o jednom kapitanu“ „brbljava“ pjesma u duhu tareantele bliska Splitskom festivalu. „Pravilna ishrana“ – obdarena iznimnim Arsenovim humorom – rasna je pak trubadurska novelty skladba. Bilo kako da ga mjerili, „Homo Volans“ je remek djelo u Dedićevoj ali i hrvatskoj diskografiji.
MORE – More (Jugoton, 1974.)
Svi, naravno, znaju onu „More, more“ no rijetki pamte nastupni album grupe More. Album koji je promovirao skladbu Slobe M. Kovačevića koju i danas izvodi Meri Cetinić – inače autorica ili koautorica pola brojeva, i to onih najboljih, na debutu – ostao je u sjeni velikog hita. Apsolutno nepravedno. Jer, osim spomenute teme „More“ i još jednog razmjernog hita, Kovače-vićeve teme „On je moj bol“, album ima još barem četiri izvan-serijske skladbe s autorskim potpisom Meri i Ante Cetinića. Skladbe „Sve moje želje“, „To je dug put“, „Dok traje pjesma“ i „Budim se“ prvorazredne su balade autentičnog „ženskog pisma“ zamišljene i odrađene gotovo kao hommage rukopisu Carol King. To posebno vrijedi za „Budim se“, iznimnu klavirsku baladu s finim gitarskim pomalo jazzy fraziranjima i odličnim solom s aranžmanima i produkcijom uz bok tadašnjim američkim zgodicima s pop-rock scene. Naravno, i Carol King što je, u „realnom vremenu“ odnosno jedva koju godinu nakon objavljivanja senzacionalnog „Tapestry“, bilo pravo čudo. Uostalom, sve četiri skladbe i danas djeluju kao originalni i reprezentativni zgodici neukalupljenog banda koji „nije igrao za raju“. Naime, premda s kompetentnim glaz-benicima (među kojima je bio i bubnjar Dragoljub Vasić zvani Milo odnosno Jasmin Stavros) i sjajnom pjevačicom, More je u doba prvijenca bilo „premekano“ za rockersku publiku a prekvalitetno i odveć sofisticirano za „Splitski festival“. Prvijenac iz 1974. (baš kao i neka koncertna izdanja banda s Boom festivala iz tih davnih godina) bio je debelo iznad većine razvikane pop-rock konkurencije. More je kao i mnogi drugi slični izvorno nekomercijalni pop-rock projekti: izdajom izvornih glazbenih sklonosti nakon prvijenca nažalost brzo potonulo u osrednjost tek povremeno bljesnuvši na koncertima.
