Na današnji dan 27. srpnja 1944. rođena je Bobbie Gentry, jedna od prvih country pjevačica koja je sama pisala vlastite skladbe. Bobbie Gentry se još u osamdesetima, ne računajući nastupe u Las Vegasu, manje-više povukla sa scene koja ju je unatoč naramku hitova i sjajnih suradnji s Glenom Campbellom, držala za „one hit wondera“.
Za pjevačicu koja je 1968. oduševila sa (doista izvanvremenom) „Ode To Billie Joe“ a onda, uz tek povremene bljeskove, polako klizila izvan žiška pažnje masovne publike i medija, svojevrsnu je zadovoljštinu donio album Mercury Reva “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited”. Nimalo iznenađujuće za bolje poznavatelje scene Nashvillea koji su s pravom Bobbie držali (a drže i danas) jedinstvenim začinjavcem osebujnih fuzija countryja i popa (s aranžmanima bliskim chamber-popu i psihodeliji iz tog vremena) a koje su utirale put i današnjim country-pop zvijezdama. „Delta Sweete“, Bobbien drugi album, objavljen je iste godine kad i globalni hit „Ode To Billie Joe“ (u vrijeme globalne slave singla koji se prodao u nakladi od tri milijuna primjeraka) no osim skromnog hita „Okolona River Bottom Band“ koji nije uspio preskočiti granice između country i pop tržišta, nije baš najbolje prošao.
Što, zapravo, niti ne čudi jer je bio prepun upečatljivih vinjeta s američkog juga a umjesto stilizacija country mainstreama iz tog vremena i saharinskih aranžmana s konfekcijskom produkcijom, bio bliži „korijenskoj glazbi“ i južnjačkom rhythm and bluesu koji su – srasli s americanom – došli na cijenu tek nekoliko desetljeća kasnije na albumima poput Lambchopovog „Nixona“…
Čudi li da su se ponovnog snimanja baš tog albuma uhvatili Mercury Rev? Ne baš zna li se da su sličan odnos prema baštini americane i sami usvojili na svojim najboljim albumima poput „Boces“ i „Deserter’s Songs“. Albumima čija se iskustva zrcale i na novom projektu baš kao i umijeće stvaranja snolike atmosfere i raskošne zvučne tapiserije koja je jedan od zaštitnih znakova benda. Jedini mogući problem kojeg je valjalo riješiti – dakle vokal uvjerljiv poput Bobbienog izvornika – Mercury Rev su razriješili na najbolji mogući način: angažiranjem sjajnih gostujućih pjevačica. Pomno ih birajući ne bi li svaka od njih svojim karakterom i glazbenim sklonostima dodatno naglasila transažnrovski karakter „Delta Sweete“. Za „Okolona River Bottom Band“ koja otvara album odabrana je tako Norah Jones čiji soulom oplahnut vokal savršeno korespondira s južnjačkim štihom izvornika i sfumatoznom atmosferom koju maestralno gradi band.
„Big Boss Man“ (standard L.D.Dixona i Ala Smitha kojeg su snimili mnogi) dovodi u priču Hope Sandoval koja je maznim glasom otpjevala lijenu bluesy temu dok „Reunion“ s Rachel Goswell izvorni “roots“ broj donosi u tipičnom rasplinutom izdanju uvoda s pečatom Mercury Reva i raspletom teme na tragu postupaka patentiranih na „Desertere’s Songs“.
„Parchman Farm“ uz vokal Carice Van Houten dramatičan je broj u zanimljivom aranžerskom odmaku od izvornika (koji je napisan na tragu „Ode To Billie Joe“ no s naglašenim puhačima) s izvrsnim sonornim gitarskim dionicama i psihodeličnim umetcima flaute (koja kao da je došla s albuma Traffica). „Morning Glory“ s Laetitiom Sadier vjerno je uhvatila maznu atmosferu izvornika, „Sermon“ s Margo Price ponovo dala priliku Mercury Rev da svoju zvučnu sliku razvuku u „sinemaskopu“, „Tobacco Road“ uz gostujuće grlo Susanne Sundfor puhačima i gudačima obilato poduprt izvornik odvukao još više prema rhythm and bluesu no uz epsku, gotovo orkestralnu završnicu dok je country laganica „Penduli Pendulum“ uz vokale Vashti Bunyan i Kaele Sinc gotovo ambijentalna uspavanka.
Phoebe Bridgers je gostovala u „Jesseye ‘lizbeth“ pročitanoj kao folk balada (s primislima na britanske psihodelične folkere s konca šezdesetih), „Refractions“ s Marisaom Nadler (koja je u izvorniku imala bacharachovski timbar) gotovo da je postala osunčani pop komad za kojim bi posegnula Adele a nježna pastoralna „Courtyard“ s Beth Orton očekivano se preselila u čaroban snoliki prostor.
Mada se na izvornom albumu nije našla (a na ovom Mercury Reva izostavljen je „Louisianna Man“ – sjajan broj s izvornog albuma), “Ode To Billie Joe“ nekako logično zaključuje projekt. I to kako! Sa sjajnom Lucindom Williams i iznimnom reinterpretacijom Mercury Reva bljesnula je kao apsolutni favorit ionako vrhunski skockanog albuma/podsjetnika na Bobbie Gentry.
